Clooneyeva režija na trenutke je iznenađujuće anemična, a na kraju se sve svelo na još jedan već viđeni politički obračun hollywoodskog liberala s frustracijama, manipulacijama i ambicijama Obamine ere
VENECIJA George! To je ime koje se u recentnoj povijesti Mostre najčešće orilo iz grla talijanskih školarki, tradicionalno naguranih pored Passarelle. Naravno, riječ je o Mostrinu miljeniku Georgeu Clooneyu. Gotovo da nije bilo filma u kojem je glumio ili koji je režirao, a da nije imao krštenje na Mostri. Od svih njegovih čestih pojavljivanja najveći tabloidni odjek imala je njegova press konferencija nakon filma »Laku noć i sretno« kad mu je pristupio jedan talijanski TV satiričar odjeven u gaće i rekao mu: »George, uzmi me!«
Smirena režija
Riječ je o adaptaciji kazališnog komada »Farragut North« Beana Willimona, inspiriranog piščevim angažmanom u neuspjeloj predsjedničkoj kampanji kandidata demokratske stranke Howarda Deana. Sad ga zamjenjuje senator Clooney koji se u predizbornoj utrci predstavlja kao prvi ateist među američkim demokratima, iako naglašava da mu je ustav jedina relevantna religija, rabeći više-manje onu istu Obaminu retoriku zbog koje je u republikanskim redovima bio žigosan kao »socijalist«.
Recentna povijest Mostre ne pamti tako iščašeni žiri. Uz predsjednika Darrena Aronofskog tu su finska videoumjetnica Eija-Liisa Astila, ex »Talking Head« David Byrne, redatelji Todd Haynes, Mario Martone i genijalni Andre Techine te izvrsna talijanska glumica Alba Rohrwacher.
Stvar će se zakomplicirati kad njegova ambicioznog mladog suradnika zavrbuje protivnička strana, a cura iz njegova stožera biva uvučena u špijunski skandal jer u svakoj kampanji postoji »izvor«.
Seksi Mostra
Naglašena erotizirana komponenta Mostre bila je vidljiva već na samom njenom početku. Kineski sineast Lou Ye čiji je prethodni film bio opsjednut seksom i Tienanmenom, s naglaskom na prvom, vraća se u najnovijem komadu »Ljubav i ožiljci« na sličan teritorij. U njemu se jedna kineska studentica u Parizu upušta u vrući odnos s arapskim baustelcem (glumi ga Tahar Rahim kojeg smo nedavno mogli vidjeti u izvrsnoj zatvorskoj drami »Prorok«). Ali njihova je veza već unaprijed osuđena na propast i ona se vraća u Peking gdje se zapošljava kao prevoditeljica za inozemne TV ekipe koje svojim sugovornicima poput mantre ponavljaju već izlizano pitanje »Ima li u Kini opozicije?«
U velikom stilu vraća se i najstariji ali i najcjenjeniji dokumentarist, legendarni Frederick Wiseman. Riječ je o autoru čiji je kompletni opus vezan za institucije, od zatvorskih umobolnica »Titicut Follies« i sudova (»State Legislature«) do škola (»High School«) i bolnica (»Hospital«). I dok je autorov prethodni film »La Danse« uronio u labirint pariške opere, njegov najnoviji »Crazy Horse« pozabavio se mitskim pariškim cabaretom, fokusiran na pripreme za najnoviji show »Desirs« (Žudnje) u koreografiji Philippea Decoufflea.
Ne znam kako se ovaj agilni djedica osjećao među svim tim krasoticama. Ali simptomaticno je da su gotovo svi muškarci, odnosno radnici u klubu, zapravo feminizirani gejevi, jer bi se svaki heterosekalac totalno izbezumio da čitavo radno vrijeme provede u toj hrpi mrdajućih guza. Prema riječima njegova umjetničkog ravnatelja, postoje četiri ključna imena u genezi nesputanog erosa – Marlene Dietrich, Yves Saint Lauraint, Helmut Newton i »Crazy Horse«. Mislim da mu treba vjerovati. Wiseman mu je povjerovao.
