Nije mi bio cilj da napravim film o ratu, već film o odrastanju u takvim uvjetima. Željela sam napraviti film o djevojčici koja na okrutan način uči koji je realni poredak vrijednosti u životu. Cilj je bio da rat prilagodimo toj emociji, umjesto da idemo u suprotnom pravcu
Svake godine naša »regija«, kako je u filmskom smislu najbolje nazvati zemlje bivše Jugoslavije čije se filmografije i dalje trude afirmirati u Europi i svijetu, ima jedno »festivalsko čudo« – uradak koji uvelike odskače po broju uglednih međunarodnih festivala na kojima je prikazan i broju nagrada koje je na njima dobio. Ove godine to je bez konkurencije kratki igrani film »Kokoška« bosanske redateljice Une Gunjak.
Nakon uspješne premijere u Cannesu, te čak dvadesetak nagrada na uglednim festivalima, »Kokoška« je godinu zaključila s briljantnim vrhuncem – Europskom filmskom nagradom poznatijom i kao »europski Oscar«, za najbolji kratki film. Iako ga HAVC voli svrstavati pod hrvatske filmove, igrani redateljski prvijenac iskusne montažerke Une Gunjak koja već godinama radi u Londonu, poveznice s Hrvatskom ima ponajviše u kontekstu koprodukcije i činjenice da je snimljen u Zagrebu. Po svemu drugome to je prvenstveno punokrvna sarajevska priča, vrlo jednostavan, a istovremeno zastrašujući i emocionalni fragment sarajevskog »ratnog odrastanja« iz prve ruke. Priča o djevojčici kojoj otac s bojišta u grad pod opsadom šalje živu kokoš za rođendan, a ona u njoj ne vidi hranu, već kućnog ljubimca kojeg želi spasiti strašne sudbine, može funkcionirati u mnogim dijelovima svijeta, pogotovo u doba kad su ratne strahote svakodnevica velikog broja djece. Iako joj je to prvo redateljsko iskustvo s formom igranog filma, Gunjak se odlično snašla u komornoj atmosferi malog stana u kojoj, bez puno riječi, suptilni detalji i pritajene emocije »zarobljene« u izrazima lica vrlo brzo otkrivaju skučene granice svijeta u kojem žive šestogodišnja Selma, njezina sestra i majka. Strpati tako kompleksni kontekst koji istovremeno progovara o učenju životnih vrijednosti, no i o okrutnosti rata u formu kratkog filma izuzetno je težak zadatak, no u »Kokoški« ne postoji niti jedna suvišna sekunda. Minimalistička, no glumački i redateljski savršena epizoda iz ratnog djetinjstva moćna je univerzalna lekcija o realnostima odrastanja u nehumanim okolnostima, pa ne čudi stoga ni njezin međunarodni odjek koji je, doduše, iznenadio i samu autoricu.
– Znali smo već u procesu montaže da smo napravili nešto fino što funkcionira i ima dosta emocija i da ćemo biti zadovoljni, no nismo očekivali ovakav odjek. Čovjek ne radi filmove da bi dobio nagrade. No nagrade su svakako veliko zadovoljstvo, naročito zbog ekipe koja je radila vrlo predano. Ponosni smo svi.
Brutalna lekcija
Priča vam je očito bila važna kad ste je odabrali za vaš igrani redateljski debi? – Tema je već duže vrijeme bila sa mnom i posljedica je mentalnog i emocionalnog sazrijevanja, odnosno djetinjstva i odrastanja u Sarajevu tijekom rata. Obzirom da je to moj prvi igrani film, trebalo je dosta vremena da se kockice poslože, od pisanja scenarija do prikupljanja budžeta. Scenarij je prošao kroz nekoliko radionica, tzv. »pitching« natječaja. Kad smo se prijavili na natječaj zaklade »Robert Bosch« i kad smo dobili koprodukcijsku nagradu, sve je krenulo relativno glatko. Onda smo između ostalog dobili podršku i od HAVC-a i od Grada Zagreba.
Koliko priča ima autobiografskih elemenata? – Priča je apsolutno autobiografska u smislu toga da je brutalna lekcija o odrastanju u ratu. Ne samo ratu u BiH, nego bilo kojem ratu. Što se tiče same kokoške i sadržaja priče i tu ima nekih autobiografskih elemenata, samo što su se naravno, glavne stvari odmakle od dokumentarističkih. Ja, istina, jesam dobila kokošku jedne godine, no nisam imala takvih prijateljskih nagona kao glavni lik.
Što vam je najviše ostalo u sjećanju iz ratnog Sarajeva? – Ne znam što mi nije ostalo u sjećanju. Meni su sjećanja praktički počela s tim ratnim iskustvima jer je djetinjstvo selektivno razdoblje i nekako se najviše sjećaš jakih emocija. Strah je jedna od prvih emocija kojih se sjećam. Djeca se lakše prilagode na rat nego odrasli, no puno stvari ostavi prirodni pečat na vama.
Divne reakcije
Vaš film odstupa od uobičajenih prikaza ratnih tema. Kako je tekao proces razrade ideje? – Meni zapravo nije bio cilj napraviti film o ratu. Meni je bio cilj da napravim film o odrastanju, učenju vrijednosti u životu, u ovom slučaju uslijed ratnog konteksta. Željela sam napraviti film o djevojčici koja na okrutan način uči koji je realni poredak vrijednosti u životu. Cilj je bio da rat prilagodimo toj emociji, umjesto da idemo u suprotnom pravcu.
Po profesiji ste montažerka. Kakav vam je bio »prijelaz« prema režiji? – U montaži zapravo puno radite s glumcima, iako nema ljudskog kontakta. Puno radite s njihovim performansima, emocionalnim nijansama u izražaju, tekstu, dikciji i sve to mi je dalo određenu pripremu. Moram priznati da sam uživala – u montaži dobijete gotov materijal i to je to, nema više mijenjanja. Sad me uzbuđivala činjenica da je na setu sve u procesu stvaranja i bilo mi je vrlo ugodno raditi s glumcima. Poseban je gušt bio raditi s djecom jer su njih dvije bile oslobođene straha i činilo se ponekad kao da igramo neku igru. Bilo je sjajnih trenutaka na setu i taj osjećaj je bio ključni faktor koji mi je davao snagu.
Vaš film je obišao jake strane festivale. Koje su vas se projekcije najviše dojmile? – Nažalost ili na sreću po moje psiho-fizičko zdravlje nisam bila na svim festivalima. Naravno, Cannes je bio fantastičan jer je to bila velika premijera. Ja sam doduše bila jako nervozna, pa ne znam ni da li se to može nazvati uživanjem, no na kraju smo se prelijepo proveli i prve reakcije su bile divne. Svakako je vrlo posebno bilo Sarajevo, jer je to bio najveći test za svih nas. Iako se to nigdje ne navodi, radnja je smještena u Sarajevu i ljudi u Sarajevu imaju vrlo detaljnu sliku o tome kako je to tada izgledalo, do te mjere da, primjerice, točno znaju kako zvuči granata. Meni je tijekom snimanja jako bilo stalo do autentičnosti i toga da je potpuno jasno da se radnja odvija u Sarajevu, jer je to ono o čemu ja mogu pričati. U publici je bilo puno ljudi koje znam i kad smo dobili Srce Sarajeva sve je bilo nabijeno vrlo snažnim emocijama. I naravno, Riga je bila super. Otišli smo na dodjelu Europskih filmskih nagrada potpuno opušteni. Konkurencija je bila vrlo jaka, svi su filmovi bili pobjednici na nekim festivalima i nismo imali prevelika očekivanja. Znala sam da će naša kategorija biti na početku ceremonije dodjele, no nisam očekivala da će prvi par koji je čitao nagrade, pročitati upravo nas. Bili smo zaista iznenađeni. Sjećam se da su me samo izvukli iz gledališta i u jednom sam trenutku na tom trčanju prema pozornici pomislila: samo da ne padnem. Nakon toga sam bila na telefonu 40 minuta dok se baterija nije istrošila.
Sad vas još čeka festival u Sundanceu… – Nakon Europske filmske nagrade mislila sam da će se sve to malo usporiti, jer su prošli ti neki važni festivali. U SAD-u je film već igrao u Palm Springsu, Austinu i Chicagu, pa nisam ni razmišljala o Sundanceu i bila sam vrlo iznenađena kad sam dobila e-mail da smo uvršteni u konkurenciju. Nisam nikad prisustvovala prikazivanju »Kokoške« u SAD-u, pa se radujem vidjeti kako će američka publika reagirati.
Život u Londonu
Diplomirali ste filmske studije u Torinu. Kako to da ste karijeru nastavili baš u Londonu? – Zato jer je tamo najbolja filmska škola u Europi. Poželjela sam otići tamo na magisterij još dok sam živjela u Torinu, no proces upisa na National Film and Television School u Londonu je dugotrajan i iznimno selektivan i kad mi je napokon to pošlo za rukom činilo se kao ostvarenja sna. Nakon završetka studija sam ostala i sad sam već sedam godina gore.
Koliko je teško probiti se na londonskoj, odnosno britanskoj sceni? – Svakako nije lako. Nitko vas nakon filmske akademije ne čeka s poslom. Borite se, ima projekata koji vas ispunjavaju, projekata koji će vas možda odvesti na neko bolje mjesto, projekata koji će vam samo platiti račune i to se polako razvija dok ne dođete do pozicije gdje možete malo više birati. London na svu sreću ima veliku TV i komercijalnu industriju u kojoj se ekonomska kriza nije osjetila i odrazila na količinu posla. S druge strane konkurencija je ogromna i jako je puno talentiranih ljudi i vrhunskih profesionalaca.
Radili ste na kratkom filmu Gillian Anderson? – Ona glumi Blanche u kazališnoj predstavi »Tramvaj zvan čežnja« u Young Vic kazalištu, a oni imaju običaj posljednjih godina raditi kratke filmove koji na neki način predstavljaju njihove produkcije, te su u njih uključene i zvijezde predstava. Prethodno sam radila i na kratkom filmu koji je u tom kontekstu režirala i Natalie Abrahami, jedna od najvećih zvijezda »mladog« britanskog kazališta.
Planirate nastaviti s režijom? – Da, naravno, ali ne bih još od tome.
