Recentnom uzletu talijanskog dokumentarnog filma nije kumovao samo Zlatni lav uručen Gianfrancu Rosiju (Sacro GRA). Puno zanimljivije stvari dešavaju se na njegovim krajnjim marginama na kojima obitavaju autori poput genijalnog Pietra Marcella (La bocca del lupo) koji se nakon duže pauze vraća u velikom stilu s doksom »Bella e perduta«, ovih dana premijerno prikazanom u Locarnu.

 Sličnu radikalnu trajektoriju slijede i miljenici Subversive Film Festivala Massimo D’Anolfi & Marina Parenti (Il Castello, Materia Oscura) čiji je najnoviji doks »L’infinita fabbrica del Duomo« koji prati različite faze u restauraciji milanske katedrale, otvorio avangardnu paralelnu selekciju Locarna »Signs of Life«. U sličnom sakralnom miljeu ambijentiran je i doks »Najmanja vojska na svijetu« u režiji Gianfranca Pannonea, snimljen u koprodukciji s Vatikanom, koji ćemo uskoro vidjeti na Mostri, iako već sam produkcijski angažman Svete stolice daje naslutiti da ćemo u životima pripadnika Švicarske garde biti pošteđeni njihovih gay nestašluka. 

Ipak, najosebujniji među njima je Robrerto Minervini, iako je riječ o autoru koji već duže vrijeme živi, radi i predaje u Teksasu, ali ne kao dio pomodne scene Austina. Iako je njegov direktni stil blizak dokumentarnom hibridu, sebe više voli nazivati »repoterom« nego »režiserom«. Takva je i njegova Teksaška trilogija koja obuhvaća tri filma – The Passage, Low Tide (Plima), Stop the Pounding Heart (Zaustavi otkucaje srca) – od kojih je neke mogla vidjeti i publika ZagrebDoxa. Njegovi su akteri osobe koje je mahom upoznao preko zajedničkih prijatelja i s kojima je izgradio bliski odnos temeljen na povjerenju i poštovanju. Da bi o nekome snimio film, najprije ga moraš dobro upoznati. To je motto koji se proteže kompletnim Minervinijevim opusom. Iako teksaške supkulture, vjerske zajednice i white trash milje koje voli oslikavati baš i nemaju puno toga zajedničkog s intelektulnim i umjetničkim krugovima kojima autor doista pripada, a za koje se vezuje i njegov kratki doks o Basquiatu.

Majka i sin

Tako u »Plimi« autor promatra svakodnevnicu jednog malca i njegove akloholizirane majke koji žive odvojeni živote pod istim krovom. Dok majka radi i izlazi s prijateljima, dječak provodi dane u totalnoj usamljenosti. Ta usamljenost je paradoksalno njegova najveća sloboda, ali i patnja. Iako će se poljubac majke i sina dogoditi tek u samoj neočekivano emotivnoj završnici u kojoj oni tragaju za pomirenjem i »normalnim« životom izvan sezone, na jesenjoj plaži. Slični sraz nevinosti i brutalnosti prisutan je i u doksu »Zaustavi otkucaje srca« u konfrontaciji dvaju obitelji. Prvoj obitelji pripada Sara, odgajana u puritanskom duhu i u skladu s ortodoksnim vjerskim principima koji puno duguju Amišima, perverzno štujući Bibliju kao jedini važeći tekst.  Njen antipod je mlađahni kauboj Colby, koji se priprema za svoju rodeo inicijaciju. Ona u eteričnoj bijeloj opravi nalik jednoj od sestara Lisbeth iz »Samoubojstva nevinih«. On u šilterici i majici nalik jednom od Clarkovih »Kidsa«. U igri je dakle subverzija klasičnog teen flicka.

Sarina sudbina slična je onoj koju proživljava njena biblijska imenjakinja, žena Abrahamova. No za razliku od jedinog američkog izleta Gianfranca Rosija (Below Sea Level), Minervini je puno prljaviji i siroviji, bez obzira na tjelesnu čistoću, pobožnost i nevinost koju emanira njegova eterična i indoktrinirana akterica. Njen vapaj za pomoć ostat će vječno skriven rukama, spojenim u kolektivnoj molitvi. S druge strane, Minervinijev najnoviji doks »The Other Side« prikazan u canneskom »Izvjesnom pogledu«, označio je autorov veliki transfer iz Teksasa u zaboravljene zone ruralne Louisiane, iako njegova fascinacija likovima s ekonomskog, socijalnog, demokratskog, etičkog i filmskog ruba (Amerike) ostaje vječna.

Opscenost kadra

On i dalje pristupa tim kreaturama s dostatnom dozom antrpološke preciznosti. Samo što njegov pogled sada biva kontaminiran opscenim i pornografskim, promatrajući u eksplicitnosti krupnog plana striperice koje u 8. mjesecu trudnoće plešu oko šipke i pijane cure s maskom Obame koje oralno zadovoljavaju od piva zadrigle redneckse na riječnom tulumu. Sekvence divljeg, gnjevnog i rasizmom zadojenog antiobamizma provlače se čitavim filmom, bilo kroz karnevalske maske s likom američkog predsjednika ili vulgarne grafite. No Minervinijeva kamera nikad se ne umara i stalno ostaje pripijena uz tijela tih otužnih kreatura. Tek povremeno autor će zalutati u zonu mallickovske smirenosti, dok promatra jednog izgubljenog proizvođača i dilera metamfetamina u divljini, kako usamljen plovi lađom. Možda u svoj toj fascinaciji narkosima, alkosima, vjerskim fanaticima i sličnim frikovima koji su prodefilirali Minervinijevim komadima, zasigurno ima i autorske poze, garnirane doslovnom pornografijom white trash bijede. No dok gledamo njegove sirove »reportaže« koje prodiru u srce američke tame, moramo se upitati što je to toliko hipnotiziralo naše političare da poput pudlice skaču na svaki mig SAD-a i izigravaju njihove najvjernije podanike.

Naravno, nije pametno uopćavati. No kad u Minervinijevu zadnjem filmu »The Other Side«, ugledamo grupu veterana afganistanskog rata koji osnivaju paramilitarnu bojnu jer ne mogu opstati drukčije osim u ratu kao permanentnom orgazmu, pripremajući se za najezdu arapskih i inih hordi, te u maskirnim uniformama i do zuba naoružani kreću u svoje šumske vježbe, ne preostaje nam drugo nego da se upitamo – zar nam takvi manijaci kroje sudbinu i uvaljuju nas u svojim ekonomskim kalkulacijama u sukobe zbog litre morske vode koja Minervinijevim akterima ne bi bila dovoljna da njome ispune kadu i operu sav znoj i prljavštinu s tijela.