Neki nastavci opravdali su svrhu, čak i kad bi nastali 20 godina nakon originalne verzije. »Zoolanderu« se to nije dogodilo – umjesto eksplozivne satire dobili smo tek podgrijanu verziju njena prototipa
Gotovo 15 godina nakon njegova originala, Ben Stiller odlučio je snimiti sequel mega-popularnog »Zoolandera«. Prekasno. Jer, za razliku od sličnih filmskih nastavaka poput »Anchormana 2«, koji je također snimljen nakon dužeg vremenskog odmaka, ali je uspio sabotirati DNA holivudske komedije s dostatnom dozom gnjeva i ironije (isto vrijedi i za sequel »Glup i gluplji«, snimljen 20 godina nakon originalne verzije), Stiller nema snage otići do kraja i dodatno je radikalizirati, već ju je tek asimilirao i pokušao učvrstiti njen institucionalni status. Papazjanija od epizodista Umjesto eksplozivne satire dobili smo tek podgrijanu verziju njena prototipa, s još naglašenijim pop koloritom koji već na samom početku, u sceni potjere, podcrtava izrešetano tijelo »odabranog« Justina Biebera, dok na samrti promatra vlastiti Instagram.
Naši junaci povukli su se nakon serije skandala u izolaciju. Derek je pustio bradu i izolirao se u snijegom zameteni »sjever New Jerseya«. A Hansel se izolirao u osamu pustinjskih dina oko Malibua s alternativnom obitelji čiji se članovi doimaju poput statista odbjeglih sa seta »Zvjezdanih ratova«. Bivši rivali nanovo se združuju u misiji spašavanja Derekova pretilog sina iz ralja zlog couturiera Mugatua (Will Ferrell). A u akciji im pomaže agentica Penelope Cruz iz Interpolova modnog odjela. Ipak, jedina »agentica« koja doista ovdje ima moć je Anne Wintour koja je iz tko za kojeg razloga pristala pojaviti se u Stillerovu filmu kao jedan od brojnih camea, pa čak i podariti Cruz i Stilleru februarsku naslovnicu američkog »Voguea« koju, čini mi se, baš i nisu zaslužili.
Uz svu tu papazjaniju od epizodista – od Valentina, Marca Jacobsa, Vere Wang i France Sozzani (oni koji poput Miuccie Prade drže do sebe nisu se dali navući) do Naomi Campbell, Kate Moss, Skrillexa, modnog zločinca MC Hammera i Willieja Nelsona, pa čak i Susan Boyle, ali i Stinga u odjeći svećenika kojeg naš junak pokušava natjerati da ga uvede u tajne tantričkog seksa – tu je i neizostavni Rim, čiji krajolici praktički postaju reciklaža onih iz »Anđela i demona« i »Da Vicijeva koda«, na što se referira i Stillerova aluzija na rajski vrt kroz priču o iskonskom grijehu, pardon, iskonskom supermodelu Steveu i njegovu »odabranom« nasljedniku, od kojeg je sve započelo.
Malo svijetlih točaka
Od svih brojnih camea nedostajao nam je tek Donald Trump, koji se ukazao u prvom »Zoolanderu«, ali on je trenutno zauzet nekim drugim poslovima. Čak i imaginarni junaci aludiraju na neku poznatu ličnost iz svijeta mode i glamura, od transrodnog supermodela All (Benedict Cumberbatch) koji priziva crnokosu varijantu Andreja Pejića, do sumanute Alexanye (Kristen Wiig), ujedno i jedine svijetle točke filma, portretirane kao camp spoj Donatelle Versace i Grace Jones. No uz tek poneki uspjeli geg i one-liner, poput onog o Uberu i »white privilege« rasizmu Tommyja Hilfigera, sav taj nonsens brzo se iscrpio.
»Tko sam ja?« – pita se »filozofski« Hansel. »Zar smo na ovo morali čekati petnaest godina?« – pitamo se mi nešto manje filozofski, ali s dostatnom dozom pesimizma. Jer, ovo je Hollywood s mozgom Mugatuove preparirane pudlice.