Radnja filma odvija se u početnim godinama demokracije, dok svi oni koji su vršili zlodjela još nisu mogli vjerovati da je njihovoj eri došao kraj.

Vlastito istraživanje

Redatelj Pablo Trapero na tiskovnoj konferenciji je objasnio svoje razloge snimanja ovog filma:

– To je priča koja me neobično dirnula. Kad sam je prvi put čuo, imao sam četrnaest godina. Priča se razvijala tijekom mnogo godina i vijesti o tome što se dešavalo u toj kući dolazile su postupno. Kad sam odlučio raditi film, što se poklopilo s tridesetom godišnjicom ovog događaja, morao sam početi ispočetka i započeti vlastito istraživanje. Bilo je jako teško pronaći sve detalje o onome što se događalo. Mnogo smo se družili s članovima obitelji žrtava, proučavali mnogobrojne fotografije s kojih smo pokušali »skinuti« njihov govor tijela i ponašanja. Rezonirali smo kao detektivi, pokušavajući otkriti što više detalja o tim osobama. Posao je bio težak i kompleksan, ali nadasve zanimljiv i sve je to bio veliki izazov u koji je bila uključena čitava filmska ekipa.

Obitelji žrtava mnogo su nam pomogle, iako je za njih bilo vrlo bolno govoriti o onome što su proživjeli. U filmu smo – točno prema njihovim riječima – rekonstruirali scene u kojima se vidi način na koji se plaćala otkupnina.

Zaštićeni kriminalci

Za vrijeme diktature kriminalci su mogli raditi što su htjeli bez da budu kažnjeni. Kad je došlo do demokratskih promjena, nastavili su raditi ista zlodjela i ne razmišljajući o tome da bi mogli biti uhvaćeni. Nitko nije mogao znati što se događalo u kući obitelji Puccio, nitko od članova »klana« nije o tome pričao. Stariji sinovi su aktivno sudjelovali u otmicama i ubojstvima, no mi smo danas sigurni da nitko iz obitelji nije bio nevin… Oni koji su se time bavili, bili su vrlo pripremljeni i kad su bili uhapšeni točno su znali što će reći. Na kraju ih se  nije moglo ni osuditi za ono što su radili…

Tako ni Arquimedes Puccio do kraja života nije priznao zločin, čak ni zato da bi spasio ostatak svoje obitelji. Mnogi nisu ni skrivali svoje zločine, jer su bili zaštićeni od tajnih službi. To je stvarno bilo vrijeme kada se u Argentini živjelo u strahu. Trebalo je vremena da se sve to otkrije nakon dolaska demokracije, ali obitelj Puccio je u Argentini simbol svega što se događalo za vrijeme vojne diktature.

Uspjeh u Argentini

Film »El Clan«  s velikim se uspjehom već prikazuje u Argentini, što je redatelj Trapero također komentirao:

– Veliko pitanje koje smo svi postavljali snimajući film bilo je hoće li imati publike, koliko će to značiti današnjoj generaciji koja je tako daleko od tih za Argentinu mračnih vremena. Postavljali smo to pitanje jer to nije film koji se glada radi zabave. Nismo zaista ni sanjali da će biti tako uspješan u Argentini i zbog toga smo svi presretni. Nadamo se da će biti zanimljiv i filmskoj publici izvan Argentine, jer priča je dovoljno interesantna i napeta da  funkcionira kao film, bez obzira na stvarnu argentinsku temu koju obrađuje. To nije običan film jer postavlja publici mnoga pitanja.

Mislim da dobri filmovi čije se priče referiraju na prošlost uvijek dopuštaju da se pronađete u njima u sadašnjosti, jer inače bi iskustvo bilo jednako čitanju povijesne knjige. Ako radimo film o nečemu što se dogodilo prije 30 godina, važno je da dok ga gledamo osjećamo njegove tragove u sadašnjosti. Danas se mnogo toga događa kao i u vrijeme o kojem se govori u ovom filmu. Prije svega hipokrizija; mnogi misle da problemi pripadaju drugim ljudima, da se sve loše događa negdje drugdje, da su neki drugi ljudi odgovorni za ono što se događa u njihovoj zemlji. Tako se razmišlja u Argentini, ali i u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu, zaključio je redatelj Trapero.