Bilo kako bilo, Cannes je izvukao Kima iz izolacije i mogli smo ga vidjeti kako se dobro zabavlja u lokalnim krčmama odjeven u sivi ofucani mantil, iako je vani bila nepodnošljiva sparina. Nakon Cannesa, odjezdio je u Karlovy Vary, gdje se fino raspoložen fotkao s autoricom doksa »Marijine« Željkom Sukovom koja poput Kima također ima neodoljivu potrebu snimati sebe i podijeliti s nama vlastitu intimu. Jer, manija introspektivnog doksa zahvatila je i hrvatski film (sjetimo se Ante Babaje i njegova prekrasnog filma »Dobro jutro«). Snimati filmove o sebi postalo je »in«. Pogotovo ako imaš kultni status. Ono što ih povezuje svodi se na autorovu izolaciju. Kim je izoliran u korejskim brdima. Babaja je izoliran u domu za umirovljenike. Sukova fešta u bakinu trsatskom stanu. A Jafar Panahi, akter začudnog doksa »In film nist« (‘To nije film’) dokumentira u tandemu s redateljem Mojtabom Mirtahmasbom vlastiti boravak u nekoj vrsti kućnog pritvora. Jer, kako to kaže iranska poslovica: »Kad se frizerke dosađuju, onda jedna drugoj režu kosu«. Tako radi i iranski autorski dvojac. Kad se dosađuju, snimaju jedan drugog.
Živ zakopan
Dok Kimu u planinskoj osami društvo pravi jedna maca, Jafara u teheranskoj osami zabavlja iguana Igi koja plazi po njemu i skriva se iza biblioteke. Film je to koji dakle pokazuje što rade iranski sineasti kada ne snimaju filmove. Iako Panahi uspoređuje vlastitu izolaciju s insertom iz »Zrcala« u kojem njegova heroina napušta filmski set i prestaje glumiti, čini mi se da je znakovitiji komentar autorove situacije piratska kopija DVD-a »Živ zakopan« s Ryanom Reynoldsom koja krasi autorovu policu, samo što lijes sada zamjenjuje autorov stan. No, na dubljoj razini, Panahi se doista ponaša poput glumca, kontrolirajući kamerom vlastiti imidž što je dulje moguće. Potom započne čitati scenarij budućeg filma, priču od djevojci iz tradicionalne obitelji koju roditelji drže zatočenu u stanu jer se protive njenoj odluci da upiše umjetničku akademiju. Kim se u »Arirangu« također referira na svoj budući projekt, priču o američkom vojniku iz korejskog rata koji će 50 godina kasnije pronaći tijelo muškarca kojeg je ubio. No, Kimov scenarij za razliku od Panahijeva zvuči grozno.
U jednom od ključnih trenutaka Mirtahmasabova filma, Panahi gleda kroz prozor začuvši eksplozije koje su dopirale s ulice, te uzima iPhone. Tada ne znamo što autor snima, iako su prve asocijacije krvavi ulični nemiri. No, riječ je o vatrometu kojim se slavi perzijska Nova godina. Tom lukavom strategijom Panahi se ne poigrava samo s režimom koji ga je osudio, već i s publikom. Ali film će ubrzo skrenuti u posve drukčiji smjer, pretvarajući autorovu osobnu tragediju u umjetnost. U autorov stan ulazi student koji zarađuje kao smetlar i pita se zašto autor koristi iPhone kad se u njegovoj kuhinji nalazi prava kamera. To je natjeralo Panahija da po prvi put u filmu uzme kameru, prateći smetlara prema izlazu. Tada će mu smetlar priznati da je bio u njegovoj zgradi one kobne večeri kad je policija upala u redateljev stan i uhapsila ga. No, smetlar neće završiti priču. Ali zato je natjerao autora da izađe na zrak i snimi novogodišnje svečanosti, iako vjerujemo da to nije bio njegov zadnji film.
Osobni film
Naravno, prema određenom klišeju svaki film je osoban. Takav je Panahijev film. Takav je i najnoviji film Jonathana Caouettea »Walk Away Renee« (‘Odlazi Renee’) koji nanovo reciklira autorovu opsesiju autobiografskim temama. Još kao 11-godišnji dječak, Caouette je snimao obitelj i prijatelje Super osmicom i video kamerom. No, njegova sjećanja bila su i ostala više nalik na roman nego na slajdove s ljetovanja i mali kućni video. Otac je rano izašao iz njegova života. Djetinjstvo je proveo u domovima. A majka je okončala u psihijatrijskoj ustanovi nakon što su joj dijagnosticirali bipolarni poremećaj i shizofreniju. O tome je već progovorio u filmu »Tarnation« koji zapravo pokazuje kako je autor sebe (de)konstruirao. Ono što je dakle za Kima brvnara, to je za Caouettea laptop. Utočište u kojem pokušava egzorcirati vlastite demone, davno prije no što su You Tube zauzele horde narcisa nabildanog ega, pretvarajući majčin ‘usrani život’ u krajnje osobni film.
Ali »Walk Away Renee« nipošto nije »Tarnation 2«, iako se u svom dirljivom prosedeu autor iznova vraća majci koja ga proganja poput sablasti, prateći ju dok hoda oštricom noža na intimnoj odiseji pretvorenoj u neku vrstu psihodeličnog filma ceste u kojem se uspomene iz prošlosti izmjenjuju sa stvarnošću, otvarajući vječna pitanja ljubavi i žrtvovanja. Ovo je više neka vrsta paranoidnog sci-fija, žanra s kojim je Caouette koketirao u kratkišu »All Flowers in Time« s Chloe Sevigny. Zato ga autor više opisuje kao ‘equal’ (jednak) nego kao ‘sequel’, združujući monstruozno i patetično u hipsterski kolaž stvarnih i izmišljenih situacija u kojima Caouette susreće grupu Cloudbustersa koji pokušavaju živjeti u četvrtoj dimenziji, e da bi dokazao kako na ovom svijetu ima i luđih od njegove majke.
