RIJEKA – Nakon Alice Rohrwacher (»Čuda«), Semiha Kaplanoglua (»Med«) i Markusa Imhofa (»Više od meda«), ali i Tiaga Hespanhe (»Campo«), čiji nam akter koji živi na rubu portugalske vojne baze Alcochete poručuje da će matice i radilice jednoga dana zamijeniti pčele roboti za rat spremne, koje će umjesto peluda rasipati bojne otrove, ovaj medeni niz nastavlja autorski tandem Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov s »Medenom zemljom«.

Nanovo smo se zatekli u zoni pčelarstva. No za razliku od energične Angelice iz »Čuda« (glumi je autoričina sestra Alba Rohrwacher), Hatidže živi s bolesnom majkom u krhkoj izolaciji sjevernomakedonske zabiti.

Njene su geste u isti mah intimne i humane. Kao da pčele prepoznaju njen nježni dodir. Ona s njima priča i pjeva im pjesme. Njen je univerzum puno bliži meditativnim edenskim krajolicima Kaplanoglua.

Minimalizam i neorealizam

Dok se Kaplanogluov medar penjao na najviše grane stabala e da bi na njima pronašao najkvalitetniji med, medarica Hatidže penje se na strmu liticu, vadeći saća iz stijene. Potom ih stavlja u vreću i prenosi u pukotinu svoje ruševne kuće. Tegle s vrhunskim organskim medom odnijet će na skopsku tržnicu, da bi zarađenim novcem kupila banane i boju za kosu, jer »svi žele dobro izgledati«.

I kad smo već pomislili da će Hatidža biti još jedna (medarska) varijanta usamljenog Libanonca Semaana iz »Sela jednog čovjeka«, njenu monotonu svakodnevnicu u kojoj odvaja pola meda za sebe, a pola za pčele, naglo prekida dolazak turskog stočara Huseina i njegove brojne nomadske obitelji, koja će se doseliti u njeno susjedstvo. Početak filma blizak Kaplanogluovu i El Habreovu meditativnom minimalizmu ustupa mjesto neorealizmu bliskom iranskim ruralnim (doku)dramama. A tišinu filmskog kadra zamjenjuje buka.

I dok Hatidže u pčelama vidi »partnere«, Husein će u njima nanjušiti brzu zaradu, te ga ona počinje uvoditi u tajne pčelarstva. No dok je ona šaptačica pčelama, on se prema njima odnosi nehajno i nervozno, kao i prema svojoj teladi i kravama koje počinju umirati. Njegov teritorij doslovno je zamišljen kao »zemlja meda i mlijeka«. Prostor koji mu je potreban da bi nahranio obitelj i vlastiti ego. Hatidže je prirodni sklad, a Husein prirodni kaos i nered. Hatidže je harmonija ekosustava, a Husein njegova eksploatacija i destrukcija. Iako on možda nije loš u duši, ali se s prirodom ophodi surovo.

Pčelarska idila

Hatidžina pčelarska idila nastavit će se tek nakon što Husein utrpa svoju obitelj u kamp-kućicu i krene u nepoznato. Od bivšeg susjeda ostat će joj tek DIY antena nalik tušu kojom hvata na tranzistoru još jedan song Joea Cockera prepun šumova (šifra: »You Are So Beautiful«), a koji priču udaljuje od njene dokumentarne urgentnosti i približava je fiktivnoj konstrukciji, kad nit koja vezuje inscenirano i realno postaje sve tanja. Jer, mikrosvijet sjevernomakedonske doline koji sondiraju Kotevska i Stefanov, više se oslanja na igranofilmske improvizacije cinema veritea nego na klasične narative punokrvnog etno doksa s Flahertyjevim pečatom.