Fuck USA! – poručuje Jack Nicholson Americi i ostatku svijeta u Scorseseovim »Pokojnima«, dok vitla ogromnim crnim dildom u mraku pornokina. Čak tri filma iz oskarovskih nominacija, ona koja možda imaju najviše šansi da osvoje pozlaćenu statuetu, praktički urlaju u lice Amerike te iste riječi. Dok je Martin Scorsese u dosadašnjem opusu naglašavao da želi biti dio obitelji (američke, holivudske), u »Vuku s Wall Streeta« joj je po prvi put pljunuo ravno u facu i poručio joj »Fuck you, USA!«.

   To isto pokušava učiniti i Jean-Marc Vallee u sjajnom »Dallas Buyers Clubu« (»Dobri dileri iz Dallasa«), samo što je poruka adresirana na američki zdravstveni sustav, dok njegov HIV pozitivni električar Matthew McConaughey otvara u motelskoj sobi privatnu ljekarnu, kako bi pacijentima oboljelim od AIDS-a osigurao ilegalne lijekove koje nije odobrila FDA. A u više kalkuliranoj nego skuliranoj satiri Davida O. Russella »Američki varalice«, naglašava se vječna sprega američke mafije i američke politike u furioznoj sarabandi dvostrukih igara zavođenja, koja je puno bliža mehanizmima braće Coen nego teoretskoj i metafilmskoj lucidnosti jednog Soderbergha, iako je Nicholsonova cameo uloga mafijaša zapravo Russellova posveta Scorseseu (»Casino«, »Dobri momci«).

   Sva tri filma igraju na retro mehanizme. Scorseseov i Valleeov komad ambijentirani su u osamdesetima. A Russellov film još je jedno programatsko štancanje imaginarija sedamdesetih, dekade koju je ukus zaboravio. I dok je tijelo McConaugheya u »Dallas Buyers Clubu« transformirano u hodajući kostur glumačke Metode, u skladu s dijetalnim metodama Christiana Balea iz »Nestajanja«, Bale je u »Američkim varalicama« nabacio ekstremnu kilažu, dopustvši da mu se trbuh prelije preko remena od hlača. A to oskarovska Akademija jako voli. No, dok su Valleeove osamdesete dekada AIDS-a kao božje kazne koju utjelovljuje Reaganova fotografija na zidu kao kontrast uokvirenom Marcu Bolanu, tom ultimativnom fetišu ranjive Rayon (Jared Leto s perikama koje obaraju s nogu), Scorseseove osamdesete su dekada blaziranih yuppieja na kokainu i quaaludeima, koje je u najperverznijem diskursu inkarnirao Ellisov američki psiho Patrick Bateman.

Kolektivna euforija

   I kad smo već povjerovali da nijedan yuppie ne može biti perverzniji i luđi od Batemana, zaskočio ga je Scorseseov amoralni histerični broker Jordan Belfort u neponovljivoj izvedbi režiserova glumca fetiša Leonarda DiCapria. Univerzum Scorseseova frenetičnog filma koji postaje ultimativni »fugazi« poput junakova švicarskog konta, krajnje je kaotičan i monstruozan. Njegova estetika počiva na ekscesu, karikaturi i agresiji, svedena na non-stop orgiju. Orgiju će tek prekinuti dolazak policije, bijesna supruga koja prijeti razvodom braka ili junakovi zdravstveni problemi koji će se manifestirati u grčevitim pokretima paralitičara, dok u maestralnoj sceni Belfort pokušava dopuzati do automobila. Prekinut će je i direkcija multipleksa. Barem na petnaestak minuta, jer film eto traje duže od tri sata. Da bi se potom orgija nastavila praktički do samoga kraja koji to nije. Jer, ako ne pripadaš Belfortovu vulgarnom krugu, ne preostaje ti drugo nego da griješ jaja u metrou, poput FBI agenta kao jedinog moralnog stupa u filmu, kojeg portetira impresivni Kyle Chandler, fizički nalik mladom Robertu Forsteru.

   Iako »Voiceova« kritičarka navodi da ni nakon tri sata filma ne znamo što Scorsese doista misli o idiotima koje portretira, ironično ih usporedivši s neandertalcima koji su prvi put nakon izlaska iz špilje otkrili žene, kokain i novac, čini mi se da autor itekako dobro zna tko su kreteni koji su u stanju natjerati kolegicu iz ureda da za 10.000 dolara pristane na skalpiranje, praćena kolektivnom euforijom, a čija se zabava sastoji u korištenju muškarca niskog rasta umjesto strelice za pikado. Naravno, u filmu postoji »vuk«, koji je uostalom i u njegovu nazivu. Ali vidjeli smo i lava iz reklamnog spota s kojim se Belfort identificira. Ta predatorska menažerija Scorseseova filma ujedno je i simbol animalnosti njegovih protagonista, tih grotesknih Mesija brze zarade, koji gotovo da ne razlikuju Sloveniju od Slovačke (lik platinaste Slovenke očito aludira na Trumpovu ženu).

Valcer luda

   Osim toga, »Vuk s Wall Streeta« maestralna je fuzija dvaju Scorseseovih stilova. S jedne strane riječ je o freski koja igra na stilski grandeur i dekadenciju »Avijatičara« i »Casina«. S druge strane je blizak autorovim ciničnim komadima poput »Kralja komedije«. Kad se Belfort obraća naelektriziranim radnicima, on uvijek koristi mikrofon, ponašajući se poput stand-up komičara u nekom grotesknom one-man showu. Zato taj show puno duguje onom koji su nam podarili Rupert Pupkin u »Kralju komedije« i Jake LaMotta u »Razjarenom biku«, kad je u kasnijoj fazi kao ostarjeli boksač pokušao iskusiti sreću u showbizu (oba lika portretira Scorseseov zaštitni znak Scorseseove ranije faze Robert De Niro). Ironija je tim veća da je Pupkinova sudbina inverzija sudbine LaMotte. U oba filma njihovi životi pretvoreni su u otužni valcer luda. Slični pristup koristi Scorsese u oslikavanju »komičara« Belforta. Samo što je njegov atak na korumpirani američki san u »Vuku« još žešći i groteskniji, prizivajući početne kadrove »Pokojnih« u kojima Nicholson kaže da ne želi biti produkt svoje okoline, već želi da okolina bude produkt njega samog. Ta ista filozofija vrijedi i za Belforta.

   Taj one man show dobiva svoju najperverzniju potvrdu u završnici filma, kad se nakon izlaska iz zatvora Belfort obraća publici u novoj ulozi motivacijskoga govornika. Publika ga pažljivo sluša, poput nekog božanstva, iako im u stvari prodaje korporacijsku maglu. Tada se njegova misija previše ne razlikuje od svih onih brojnih marketinških i inih gurua koji nam se smiješe s naših jumbo plakata, najavljujući još jedan korporacijski stand-up. Zato me ne bi čudilo da neka od naših budućih vlada, pa možda i ova sadašnja, angažira Belforta kao konzultanta.