Je li nostalgija za socijalizmom univerzalna na području bivših komunističkih zemalja u Europi? I čega je ona simptom?

   – Učinili smo sve da na otvorenju ne dođe do ranjavanja, do ozljeda. Imali smo tamo pedeset liječnika, pedeset strogih tjelohranitelja, studente koji su pomagali ljudima, dijelili im vodu. Prošli smo temeljite konzultacije s psiholozima, savjetovali se sa stručnjacima iz vojske. Neke od starijih ljudi kombijima smo odvezli njihovim kućama. Baku koju spominjete također smo odvezli. Većina ostalih ljudi otišla je u prvi susjedni supermarket, udaljen 900 metara, naša ih prijevara nije omela u nedjeljnom šopingiranju.

   Biste li vi otišli na otvorenje dućana jeftine robe da ste siromašan čovjek koji s jadnom plaćom pokušava prehraniti obitelj?

   – Mislim da ja ne bih otišao. Ne idem po sniženjima, znam kako stvari funkcioniraju: na akcijama koje oglašavaju katalozi šoping centara, uvijek je snižen samo mali broj proizvoda, i to u malim količinama, a ostale su cijene u razini onih u drugim dućanima. U tome je trik koji smo između ostalih htjeli razotkriti. Ne postoji sniženje koje će mi pomoći u životu, nego postoji sniženje koje će mi privući pažnju i natjerati me da trošim pare, da kupujem više. Taj mehanizam izvlačenja para od ljudi dobro je podmazan trikovima koje sam vidio tijekom rada na filmu: jedan od njih je i premještanje namirnica na različita mjesta u supermarketu, kako bi ljudi koji su ciljano došli po tu namirnicu bili natjerani da prođu kroz više redova i po mogućnosti kupe sve što vide usput. Znam ljude kojima je baš to posao: po noći u supermarketu prave klopke za ljude. »Češki san« je imao plemenitu nakanu – pokazati ljudima kako se trgovci i marketinški stručnjaci igraju našom inteligencijom, manipuliraju nama kao marionetama. A pogotovo je to izraženo na otvaranju supermarketa i hipermarketa: tamo su ljudi namjerno učinjeni žrtvama, na primjer, na otvaranju jednog dućana u Češkoj, kompjuteri su se navodno prodavali za jedan euro, to je naravno bio samo reklamni trik na koji su ljudi nasjeli, ali eksperiment je uspio jer su dan kasnije svi znali za taj dućan, znali su gdje se nalazi. Ljudi koji su došli na otvorenje po taj kompjuter za jedan euro, pobili su se međusobno jer je po toj cijeni bilo dostupno samo pet komada kompjutera. Tako je dućan dobio spektakularnu reklamu: sliku ljudi koji se mlate na otvorenju. Ovo nije samo češka stvar, na otvorenju Ikee u Londonu, ljudi su se noževima obračunali oko sofe koja se taj dan prodavala po cijeni od 20 funti, i naravno, količine su bile vrlo ograničene. Pa ako netko kritizira naš projekt radi prevare, neka prvo pogleda što pravi menadžeri pravih trgovina rade – i to bez nakane da nam nešto suvislo poruče, da nam otvore oči. Njihova poruka je jednostavna; da njima damo svoje plaće, svoje penzije.

   Orwelovski »newspeak«

Jedan je marketinški stručnjak u dokumentarcu, revoltiran idejom da se u lažnom katalogu lažnog dućana nadopiše i obećanje da nitko s otvorenja neće otići praznih ruku, izrekao jedan bizaran poklič »Dokumentaristi lažu, a mi u marketingu uvijek govorimo istinu!«. Tražili ste ga da u kameru dvaput ponovi tu misao. Zašto je ona zanimljiva?

   – Taj momak u filmu nije tu rečenicu slučajno izgovorio. On je učen da tako misli, da slijedi taj klimavi, licemjerni marketinški »etički kodeks« koji propisuje da se ne smije lagati. To je smiješan trenutak u filmu. Marketinški stručnjaci su odgojeni na toj apsurdnoj, paradoksalnoj postavci o zabrani laganja u oglašavanju, njome su im isprali mozgove. Zanimljive su i druge stavke kojima se vode u poslu: na primjer, ona da je dopušteno ne obrazlagati sve do posljednjeg detalja. Oni to kroz svoj orwelovski »newspeak« ovako vele: komuniciramo »benefit« nekog produkta ili usluge, a neke karakteristike tog produkta ili usluge ne komuniciramo. Ilustracija toga bila bi reklama za deterdžent koji učinkovito odmašćuje mrlje, ali nije dobar za okoliš – reklama će istaknuti učinkovitost pranja, a prešutjet će ono što je zaista bitno, to da uništava vodu. Pitanje bi onda bilo: lažete li vi kad kažete da je ovo najbolji deterdžent? Mislim, što je tu važnije – mrlje ili okoliš? Za našu djecu važnija je ova druga stvar.

   Spominjete orwelovski »newspeak«, novogovor koji se koristi u marketingu, koji je smišljen da promovira »benefite«, a prešućuje nuspojave. Koliko je to usporedivo s diskursom političara?

   – Zanimljivo je da su se u recepciji filma Česi uglavnom bavili temom konzumerizma, uspoređivali su ga s onim što je bilo prije, povlačili su paralele između kapitalizma i komunizma, ta ih je tema opsjedala. U Engleskoj i drugim zapadnim zemljama koje nisu imale iskustva s komunizmom, recepcija dokumentarca bila je bitno drugačija: umjesto ponavljanja fraza o konzumerizmu, zanimali su se za motiv političkog marketinga, koji se spominje na kraju filma. Englezi su mi rekli da sintagmu »Češki san« doživljavaju kao onu »oružje masovnog uništenja« Tonyja Blairea kad je govorio o ratu u Iraku. Svaka zemlja imala je neki drugi pristup recepciji ovog filma.

   Politički kontekst

Film nije lišen politike, nije izoliran iz političkog konteksta. Ljudi koji čekaju na otvorenje trgovine stalno sa zebnjom govore o Europskoj uniji, o tome što će priključenje donijeti Češkoj.

   – Marketing i politika idu ruku pod ruku, to je prirodna simbioza. U fazi montaže filma, posvađao sam se s koredateljem Vitom Klusakom i montažerom, oni su smatrali da ne treba priči o otvorenju dućana dodavati pred kraj još tu novu veliku političku temu o položaju Češke unutar EU, htjeli su da izbacimo dijelove u kojima ljudi ogorčeno govore o politici, htjeli su zadržati fokus isključivo na temi konzumerizma, potrošačke pomame, činilo im se da to ugrožava poantu filma. Ali ja sam inzistirao na tome da polički kontekst ostane – jer svatko od nas mora biti svjestan da su marketing i politički marketing tješnji nego što smo skloni misliti. Deset godina nakon filma, svi smo zadovoljni time što je ostala ta politička dimenzija, pokazalo se da je bitno da poznajemo mehanizme političke manipulacije.

   Odabir imena »Češki san« za supermarket priziva misao o konzumerističkoj histeriji kao o endemskoj češkoj stvari. No, je li zbilja? Razlikuje li se potrošački mehanizam Češke od onih u drugim europskim zemljama?

   – Ako govorimo o ovom dijelu Europe, čini se da nema velikih razlika. Izašli smo iz komunizma u kapitalizam u koji smo polagali velike nade, vjerovali da će ta nova sloboda učiniti naše živote boljima. Međutim, umjesto oslobođenja, u kapitalizmu nas je dočekala borba za opstanak. Postoje regije pogođene velikim siromaštvom, velikom stopom nezaposlenih. Tako je u svim našim zemljama. Zbog toga dosta ljudi u Češkoj gubi nadu. Prije dvadeset godina predsjednik države rekao nam je da stegnemo remene i da pričekamo, da će biti bolje. Oni koji žive u Pragu, dočekali su to bolje vrijeme, ali oni koji žive u Moravi i drugim ekonomski poraženim regijama, toliko su već pritegnuli remen da više ne mogu. I oni počinju sa žaljenjem gledati na komunizam. Ljudi u Pragu to ne mogu razumjeti, oni misle da su ovi iz Morave seljaci i neznalice koji nisu u stanju snaći se u kapitalizmu. Ja ih razumijem, zbog snimanja putujem po zemlji i pričam s njima. Jasno mi je zašto se okreću prošlosti. I sam sam do prije deset godina bio očaran kapitalizmom, slobodom koju nudi. Više nisam. Vidim da stvar ne funkcionira ni u Americi ni u Engleskoj… Gdje nam je sad ona bolja budućnost!?

   Uz humor se bolje razmišlja

Koliko vam je zanimljivo ironijsko obrtanje ozbiljnih tema kojima se bavite? Rekli ste na premijeri dokumentarca »Obnaženi narod«, prošlog vikenda u Makarskoj, da volite raditi dokumentarističke komedije.

   – Humor mi je bitan ako proizlazi iz priče, ako nije nametnut. Valjda je to zato što sam i sam takav tip: mrzim patnju, teško podnosim nepravdu. I ne volim filmove koji me, kao gledatelja, tretiraju kao igračku, koji me emocionalno ucjenjuju nekom golemom patnjom, mukom, traumama. Ja u tome ne uživam. Više volim komediju, i to onakvu koja brechtovski dopušta gledatelju odmak, da razmišljaš o filmu kao o filmu, a ne kao o životu, da gledatelj bude svjestan da sudjeluje u otvorenoj igri, da nije manipuliran. Uz humor se bolje razmišlja nego uz plač.

   Treba li dokumentarist biti susjećajan prema protagonistima? Nakon premijere »Obnaženog naroda«, češki gledatelji u publici makarskog ljetnog kina prigovorili su vam da se rugate ljudima.

   – Kad radim film, svjestan sam da se on neće svima svidjeti, računam s tim i to me ne smeta. »Obnaženi narod« nije reklama za ljetovanje Čeha na Jadranu nego pravi dokumentarac. A dokumentarac mora udarati. Ako nekome ne prija moja vizura ili moj humor, dobrodošao je imati mišljenje o tome, čak i pokazati otpor. Ja za sebe mogu reći da kao dokumentarist pokušavam svakoga shvatiti, razumjeti. Poštujem sve svoje sugovornike u ovome filmu, jedina je iznimka onaj čovjek, češki turist na plaži, koji je Hrvate usporedio s Romima u Češkoj i rekao da su i Hrvati kao ta manjina koja kroz život ide s ispruženom rukom, čekajući da ih netko drugi nahrani, a bez da u to ulože trud. Takvim sam stavom revoltiran i takvi su mi stavovi poznati iz antiromskih prosvjeda u Češkoj i antiromskog osjećaja koji tamo postoji. Tu sam temu također dokumentaristički obradio. Plaše me takvi stavovi i imam otpor prema ljudima koji zagovaraju diskriminaciju.