Ne dogodi se baš uvijek da netko potpuno promijeni životni smjer, pa iz tehničkih znanosti skrene prema umjetnosti, i to sedmoj, i da pritom bude vrlo uspješan, no takvo što pošlo je za rukom Pratayi Sahi, indijskome nezavisnom filmašu, redatelju i fotografu koji je u fokus došao svojim kratkometražnim filmovima, »Mein, Mehmood«, »Shonar Khacha – The Golden Cage«, »Just Another Day«, »The Good Wife« te »Kanha Ji«, koji su bili u selekcijama i prikazani su na mnogim svjetskim festivalima, na 95 filmskih festivala, a osvojili su 27 nagrada u 14 zemalja.

Štoviše, spominju se i selekcije i za Oscare i za BAFTA nagrade. Ovaj energični inženjer elektrotehnike koji se ipak odlučio za umjetnički posao, od kad se u svijetu filma strelovito penje, govori za naš list o razlozima za mijenjanje profesije, svojim dosadašnjim filmovima, tendencijama, no i o stanju u industriji i zemlji općenito.

Kako se dogodio zaokret prema filmskoj industriji i što vas je privuklo u svijet umjetnosti?

– Kada sam završio školovanje u Indiji, 2004. godine, svijet je bio prilično drukčiji, a isto je vrijedilo i za gospodarstvo. Tih je dana bilo nekako prirodno za mene odabrati »sigurnu« karijeru, pa sam otišao studirati elektrotehniku, a nakon studija sam radio kao inženjer.

Međutim, s obzirom na to da mi je hobi fotografija, nešto ozbiljnije sam se bavio njome kad sam imao vremena, a također sam i zapisivao kratke priče u svoj dnevnik. Ubrzo sam dobio i honorarni posao fotografa u kazalištu, koji je potrajao neko vrijeme, tako da sam vodio, recimo to tako, dvostruki život.

Velika se promjena dogodila nakon posjeta Londonu; hodajući studenim ulicama toga grada vidio sam bubnjara na ulici, točnije na pločniku, oko kojega su bili okupljeni ljudi, koji su ga promatrali dok je svirao.

Moglo se primijetiti kako je njegovo lice odavalo znakove čiste radosti, usprkos hladnome vremenu i vjetru koji je puhao. Neću nikad zaboraviti tu noć, jer tada sam shvatio da imam samo jedan život, koji onda mogu posvetiti umjetnosti.

Kad sam se vratio u Indiju, odlučio sam napustiti svoj stalan inženjerski posao i posvetiti se filmskoj industriji. Vidite kako ponekad jedan naizgled beznačajan događaj može promijeniti vaš život i pravilno ga usmjeriti. Odrastao sam, naime, u Kolkati, na istoku Indije.

Povijesno gledano, sam grad ima bogatu povijest umjetnosti i kulture, stoga je nekako i logično da u meni postoji interes za kulturu i za umjetnost.

U kazalište sam pak uveden još s pet godina, a poeziju sam počeo pisati sa sedam godina. Na neki način ono sjeme umjetnosti zasađeno još u djetinjstvu bilo je rezultat izravnog utjecaja grada u kojem sam odrastao, tako da tu umjetnost dugujem svojem rodnome gradu.

Tema iseljeništva

Pretpostavljam da se usporedno s time, možda otprilike u isto vrijeme, rodila i ideja za vaš prvi film »Mein, Mehmood«; o čemu govori taj film?

– Moj prvi film »Mein, Mehmood« film je o životu azijskoga iseljenika u Dubaiju koji ne zna govoriti engleski i o teškoćama koje zbog toga ima.

Film stavlja naglasak na jezične barijere u svijetu na način na koji one sprječavaju ljude da vode kvalitetan život. Cijeli koncept filma osmišljen je prilikom posjeta Dubaiju, za vrijeme pandemije koronavirusa, nakon što sam bio devet mjeseci bez posla.

U to sam vrijeme prolazio egzistencijalnu krizu, a osjećao sam kako je u meni neka velika kreativna glad. Prilika se pojavila kada me producent filma Ozair, koji me poznavao još iz Indije, pitao imam li kakav scenarij po kojem bi se mogao snimiti film u Dubaiju.

Scenarij nisam imao, no sjeo sam u kafić i počeo pisati, a pisanje je trajalo; pisao sam taj dan deset sati u komadu, sve do zatvaranja kafića.

Nakon što je kafić zatvoren, otišao sam doma, a tijekom tih deset sati rođena je ideja, scenarij za film, od jednog gladnog umjetnika koji je očajnički trebao posao.

Kakva je bila njegova recepcija i je li vas, s obzirom na to da vam je bio prvi film, iznenadila?

– Pa taj je film poseban jer je moj prvi film snimljen u inozemstvu, a iskustvo je bila jedna mješavina straha i iščekivanja.

Neočekivana recepcija nadmašila je i moja najluđa očekivanja; od svjetske premijere u Torontu, do prikazivanja u Americi, Europi i Indiji, sve to činilo se kao jedan san.

Mali tim od deset strastvenih pojedinaca okupio se, radivši s minimalnim resursima, a produkt je film koji osvaja srca publike. Gotovo nadrealno, ispunjenje moga sna.

Hommage rodnom gradu

Kako ste došli na ideju za vaš posljednji film »Shonar Khacha – The Golden Cage«, koji je također polučio uspjeh, i prikazivan je na raznim festivalima?

– Da, film je jako dobro prošao kod publike i struke, a zasad je u konkurenciji za ovogodišnje Oscare. U listopadu prošle godine imali smo veliku turneju po Velikoj Britaniji.

Film je moj režiserski prvijenac na materinskom jeziku, bengalskom, a za mene smještanje priče u Kolkatu, moje rodno mjesto, znači ujedno i povratak kući.

To je svojevrstan hommage mojemu rodnome gradu koji se bori s postupnim gubitkom starih i kulturno vrijednih zgrada, uslijed brzog i suvremenog razvitka.

Bogata povijest Kolkate učinila je temu erozije baštine posebno dirljivom, pričom za koju sam vjerovao da se ljudi mogu poistovjetiti s njome.

Film je u osnovici moje ljubavno pismo gradu, koje portretira onaj raskorak između očuvanja prošlosti i prihvaćanja budućnosti.

Koja je, prema tome, »snaga« toga vašeg filma; zašto može rezonirati sa svekolikom publikom i koje se teme provlače filmom?

– Film zvukom, scenografijom, dijalozima i kostimima daje realističan prikaz kulturne tapiserije Indije 1980-ih godina. Sve to, dakle, dira onu žicu kulturnopovijesne autentičnosti, pa zbog toga priča rezonira globalno, transgeneracijski, rekao bih.

Tema očuvanja baštine, prikaz gubitka povijesnih zgrada zbog ubrzanog razvoja zapravo je univerzalna priča. Radi se, dakle, o zajedničkome iskustvu svjedočenja temi erozije kulturne baštine, a zbog univerzalnosti teme gledatelji se mogu poistovjetiti s filmom.

Zašto ste se, za razliku od prethodnih filmova, sada odlučili napraviti film na bengalskom?

– Pa prije svega to je moj materinski jezik, a dugo sam vremena htio napraviti film na materinskom jeziku, film koji je blizak mojim korijenima, a tako mogu i svoju umjetnost izraziti na vlastitom, materinskome jeziku.

Pozicija žene

U vašim se filmovima provlači i pitanje (društvene) pozicije žene, recimo u filmovima »Just Another Day« i »The Good Wife«. O čemu ti filmovi govore te kakva je zapravo pozicija žene u indijskome društvu općenito?

– Odrastajući u velikoj obitelji u Indiji u devedesetima, uvijek me intrigiralo kako se žene tretiraju različito od muškaraca. U djetinjstvu sam bio jako blizak sa svojim tetama i mogao sam iz prve ruke vidjeti kako je društveni pritisak (negativno) utjecao na njihove živote.

Još kao djetetu i kasnije tinejdžeru, to mi je nametnulo mnoga pitanja, a na neki način je proželo i moju umjetnost. Činjenica da se žene tretiraju drukčije čini me tužnim, stoga obrađujući tu temu u svojim filmovima na neki način dajem glas toj, rekao bih ženskoj perspektivi, naglašavam problem o kojemu treba govoriti.

Stvarna pozicija žene u indijskome društvu, naime, je različita i vrlo kompleksna. Iako su učinjeni veliki pomaci glede rodne ravnopravnosti, izazovi i dalje postoje; žene u urbanim sredinama imaju pristup obrazovanju i zapošljavanju, što svakako pridonosi dinamici društvenih promjena, međutim u nekim su ruralnim područjima te uloge duboko ukorijenjene, tradicionalne.

Uz Mansija Dadhicha Mahura i Prathima Vajru potpisujete režiju filma »Kanha Ji«, koji se temelji na romanu Meri Sakhi Sunita iz 2019. godine. Kako je došlo do suradnje na tome filmu i o čemu se u filmu »Kanha Ji« radi?

– Znam da piše na IMDb-u tako, no nije točno. Zapravo sam jedini redatelj filma; Mansi je producentica, a Prathima je asistentica režije. Film »Kanha Ji« temelji se na priči »Meri Sakhi Sunita«.

S idejom o režiji filma pristupila mi je Mansi, producentica, a čim sam pročitao scenarij, bio sam oduševljen. Film obrađuje osjetljivu temu kasta i način na koji takve podjele utječu na društvene odnose, pa i one prijateljske, i to na primjeru prijateljstva dviju djevojaka iz različitih kasta.

Društveno relevantne teme

Kakve vas teme privlače?

– Općenito me zanimaju teme koje možda nisu »ugodne«, no apsolutno je važno da se o njima govori. Teme kojima se bavim i koje me zanimaju utječu na društvo u globalu, pa se stoga nadam da će moji filmovi koji propituju takve važne teme, potaknuti daljnje rasprave, čime na neki način i ja pomažem da svijet kao velika zajednica postane bolje mjesto.

Što vam je sljedeće u planu, možda neki dugometražni film?

– Upravo tako, slijede tri projekta, od kojih je jedan dugometražni film, jedna TV serija i jedna antologija. Posebno se radujem prvome, jer će to ujedno biti i moj prvi dugometražni film.

Koji su vam uzori u svijetu indijskog filma?

– Na moj režiserski stil posebno je utjecao poznati indijski redatelj Satyajita Raya, koji je indijski neorealistični film predstavio svijetu.

Njegov je utjecaj mnogo veći od onog samog tehničkog u filmu; proteže se na njegovu filozofiju. Njegova predanost prikazivanju autentičnih ljudskih iskustava i njegova sposobnost dubine pripovijedanja ostavili su neizbrisiv trag i u mome pristupu filmskome stvaralaštvu, usmjeravajući me prema stvaranju onih priča koje rezoniraju puno dublje, kao i na univerzalnoj razini.

A koji su vam strani uzori?

– Pa od stranih redatelja koji su mi uzor, što se tiče pristupa, to su Spielbergova emocionalna dubina, Scorseseova naracija i likovi, Coppolin epski pripovjedni stil,

Nolanove inovative strukture te Fincherova pedantna izrada. Svaki je od tih majstora pridonio mojoj filmskoj paleti, potičući me da oblikujem vizualno prijemčive priče koje propituju zamršenost ljudskog postojanja, odnosno ukupnog ljudskog iskustva.

Vraćanje u kino

Možete li se osvrnuti na uspjeh filma »RRR«; zašto je postigao takav uspjeh i je li vas to iznenadilo?

– Zapravo me nije iznenadio uspjeh toga filma. Mislim da je »RRR«, uz još neke filmove, vratio ono veličanstveno kino u indijske dvorane odmah nakon pandemije, vremena u kojem su ljudi bili ograničeni ponudom na raznim streaming platformama, u svojim domovima, gotovo godinu dana. U tom smislu nije se radilo samo o gledanju filma, već i o slavlju kina. Također mislim da je publika nakon pandemije umorna od gledanja suvremenih realističnih filmova.

Kakve teme, prema tome, vladaju u indijskoj kinematografiji?

– Svijet indijskog filma obuhvaća raznolik spektar tema koje odražavaju bogatu kulturnu tapiseriju zemlje, a teme poput obiteljskih odnosa, ljubavnih priča, društvenih pitanja, povijesnih narativa i kulturne raznolikosti prevladavaju.

Također, tu je i rastući trend istraživanja nekih osjetljivih društveno relevantnih tema o kojima se manje govori, onih tema kojima se daje glas marginaliziranim skupinama, kao i onih tema koje se bave nekim suvremenim pitanjima.

Filmski stvaratelji se sve više usredotočuju na one narative koji rezoniraju globalno, istovremeno zadržavajući poveznicu s bogatom indijskom tradicijom i različitim lokalnim iskustvima.

Nedavno je redatelj Karan Johar u razgovoru za The Variety izjavio da svijet mora obratiti pažnju na indijske teme. Slažete li se s time?

– Indijski film već stotinu godina stvara sjajne filmove koji su kulturno značajni za azijsku regiju, a istovremeno su univerzalno privlačni!

To je industrija koja je izdržala test vremena zabavljajući milijune ljudi desetljećima. Mislim da su to zaista impresivni podaci koji potiču na razmišljanje o tome zašto ljudi danas trebaju ozbiljno shvaćati indijski film.

Industrija u uzletu

Mislite li da neki film može ponoviti uspjeh filma »Slumdog Millionaire«?

– Prilično sam siguran da ćemo u budućnosti imati mnogo filmova koji će čak nadmašiti i privlačnost i uspjeh filma »Slumdog Millionaire«, samo je pitanje vremena kada će neka druga sjajna priča oživjeti na ekranu i oduševiti svjetsku publiku.

Iz svega toga proizlazi i pitanje kulturnih politika u Indiji, možete li nam reći nešto više o tome?

– Kulturne politike u Indiji adresiraju se kroz politiku i različite programe, a za cilj imaju očuvanje i promicanje bogate kulturne baštine zemlje, te poticanje umjetnosti, kao i njezinu promociju.

U knjizi »Indian Indies: A Guide to New Independent Indian Cinema« iz 2022. godine autor Ashvin Immanuel Devasundaram ističe kako su globalni događaji poput pandemije koronavirusa i promjene na indijskoj političkoj sceni zapravo dobar trenutak za propitivanje nezavisne filmske produkcije u Indiji koja svojom formom, stilom i nekonvencionalnim sadržajem unosi osvježenje u ustajalu bolivudsku scenu? Kako vi gledate na to?

– Sam filmski krajolik nakon pandemije sve je dinamičniji. Publika sada sve više i više prepoznaje nijanse filma, pa svjedočimo i evoluciji načina na koji se film prikazuje. I »glavna« i nezavisna industrija stvaraju nove i uspješne filmove, čineći upravo ovo vrijeme jednim od najboljih trenutaka za filmsku industriju u Indiji.

Ukratko, ovo vrijeme predstavlja dinamičnu fazu u kojoj se filmska industrija prilagođava promjenama preferencija publike, prihvaća raznolikost i koristi nove platforme i tehnologije.

Uz to, filmaši pronalaze inovativne načine pripovijedanja, a sve to zaokružuje ovaj jedinstveni trenutak, vrlo obećavajući, u indijskome filmskom krajoliku.

Kulturni dodiri

Koliko filmski festivali i streaming platforme poput Netflixa pridonose vidljivosti indijske kinematografije?

– Što se tiče kratkih filmova, zaista nemamo preveliku mogućnost da dopremo do većeg broja ljudi, jer mnoge od streaming platformi uopće nemaju neki odjeljak za kratke filmove.

Međutim, filmski festivali igraju važnu ulogu u promociji kratkih filmova, jer dobivaju ne samo vidljivost pred velikom publikom, već mogu privući i pažnju distributera i producenata. Netflix ima velik broj korisnika u Indiji, a ima i dobar odabir indijskih filmova i televizijskih serija.

Iako cijelo vrijeme koristim termin indijska kinematografija, ranije sam spomenuo i termin Bollywood. Koji vam je od tih dvaju termina draži? Naime, u knjizi »Studying Indian Cinema« Omar Ahmed ističe da termin Bollywood nosi i negativne konotacije, no i da ne označava cijelo područje indijske kinematografije. Možete li dati komentar na to?

– Pa iskreno se baš ne bavim tim terminološkim pitanjima i nazivima, jer za mene je filmsko djelo iz bilo kojeg dijela Indije jednostavno dio indijske kinematografije, indijsko kino. Meni je fascinantnije promatrati dinamiku prekrajanja filmskog krajolika moje zemlje.

A jeste li pogledali neki hrvatski film, možda »Zbornicu«, koji je bio službeni hrvatski kandidat za Oscara prije nekoliko godina, a dostupan je i na Netflixu?

– Zaista volim gledati europske filmove i televizijske serije, a pogledao sam i hrvatski film »Zbornica« i bosanskohercegovački film »Ničija zemlja«, koji je dobio Oscara za najbolji strani film. Prilično sam fasciniran njima, posebno s obzirom na bogato kulturno i filmsko iskustvo koje pružaju.