PULA  Ako ova slavljenička godina pulskog festivala ima nešto zajedničko za sav prenatrpan program onda je to već spomdenuta opaska o dobrim scenarijima (koje nije uvijek pratila i isto takva režija), prštava gluma na svim razinama, kao i glazba. Naročito to vrijedi za domaći film. 

   Što se tiče scenarija, do sada najslabije karike i velike boljke hrvatskog filma, izgleda da su nastojanja, žiriji, profesori, struke polučili prve prave rezultate pa valja biti još malo strpljiv. I Bobo Jelčić u »Obrani i zaštiti«, kao i Dario Pleić i Branko Ružić u »Nije sve u lovi« te Dan Oki u »Oproštaju« pokazali su da kad ima mesa i oko kosti se može glodati. 

   Jelčićev film je tipična BiH priča i ambijent kojega mogu razumjeti samo oni pravi ljubitelji bosanskog lonca i svakodnevnih pita, ili oni koji znaju da »hoću kurac« zapravo znači – »neću«, a to je gotovo nemoguće prevesti na bilo koji jezik. Upravo ta apsurdnost odlika je filma koji funkcionira po kazališnoj matrici i s ioneskovskim dijalozima. BiH zapravo i jest jedan veliki i teško razumljiv apsurd – niti država, niti federacija, niti parlament, niti županije – a opet sve to skupa poput podijeljena grada, naroda i vjere. Dodajmo ovome još i Gogoljevu birokraciju i eto vam okvira za sve loše što proizlazi iz tog lonca. 

  Gadni protagonisti

Ako sve ovo zamotamo u politiku s tri nepomirene strane, a jedna je muslimanska, onda je jedino to bitno, dok je sve ostalo i tako nerazumljivo. Bogdan Diklić (Slavko) možda je jedini glumac koji je u stanju ovo dočarati; istovremeno htjeti otići na đenazu prijatelju na drugu stranu Mostara, ne htjeti zamjeriti se svojima i k tome pomiriti sve obiteljske i nacionalne prijepore. »Ni prdnuti, ni stisnuti«, rekao bi narod. Supruga Milena (Nada Đurevska) mu toliko dobro pomaže u toj mukloj nemoći da je teško ne priznati da su oni zapravo sve u filmu. 

   Crv sumnje koji sve nagriza i opasnost koja stalno visi nad svima potvrđuje osnovnu teoriju obrane i zaštite koja glasi – da prepreka nije prepreka ako nije branjena. Ovdje prepreka i njenih čuvara ima puno. Jelčić potječe iz te sredine i zna sve nijanse, pa čak i one koje na momente sugeriraju da je riječ o hrvatskoj kotlovini (namjerna usporedba s Radićem), a ipak je samo bosanski lonac kojega nema bez krčkanja. 

   Nažalost, malo će ih vidjeti tu Slavkovu neodlučnost i želju da svima udovolji, a većina će i dalje vidjeti samo politički okvir za mržnju. 

   U filmu »Nije sve u lovi« Darka Pleića svi su opaki, a najopakiji je onaj najdobroćudniji. Dobro je što režiser ne oponaša, već pokušava biti koliko-toliko originalan, ali kada su kadrovi dugi, u njima se ništa ne događa – jasan je znak da fali sadržaja. To se na kraju i potvrdilo jer se jedan žanr pretvorio u drugi, od trilera je postao horor, što je pokazatelj da se režiser nije opredijelio za sigurnu luku u koju će dovesti svoje opake protagoniste. Dakle, ovo bi morao biti horor, a ne kamatarski obračun i utjerivanje duga od razmažene zlatne mladeži Robija (Mirko Cindrić) i Ines (Sara Stanić). 

Splitski vapaj

Kad je riječ o Danu Okiju onda se konačno mora reći da je dosta više izrabljivanja njegovog strpljenja da šuti i kada njegovi filmovi ostanu zatvoreni samo u užem novinarskom krugu u kinu. Film »Oproštaj« se naprosto morao naći u Areni, a ne glupi »Majstori« (isto vrijedi i za Šovagovićevu modnu opasnost) jer pršti izvrsnom glumom i suvremenom temom i porukom koja nije slučajna, niti je vezana samo za ovaj film koji dolazi iz možda i najagilnije filmske sredine ovog trena – one splitske – a to potvrđuje i niz nagrada njihovim autorima zadnjih godina na Danima hrvatskoga filma u Zagrebu. 

   Problem azbestoze u Vranjicu i cijelom kaštelanskom zaleđu nije beznačajna tema, nije niti još jedna pretvorbena hrvatska priča, ona je svakodnevni izvor smrti koja ne bira samo one stare samoupravljače, već i one mlade bez posla koji i dalje udišu otrov. Nina Luketin, izvrsna Andrea Dea Mladinić (i nova Marija Škaričić) platit će najveću cijenu a da nije ni uspjela progovoriti što joj je pojelo pluća. Naime, novinari i mediji se ponašaju u ovom slučaju kao otvoreni navijači političara za koje su glasovali, a onda su ti »naši« manje odgovorni, ali više simpatični (Danijel Rafaelić), jer su uvijek spremni ćaskati na tu neugodnu temu. 

   Oki poručuje da Hrvatska još nije dobila svoju Erin Brockovich i to je nacija morala vidjeti i čuti, i zamisliti se nad tim splitskim vapajem. Mislim da bi i mnogi »uljanikovci« shvatili o čemu je azbestna caka. Ovaj film atmosfere i socijalne angažiranosti ima samo jednu manu – nije pod državnom kontrolom – a možda i jedini do sada tretira najviše segmenata naše svakodnevnice; od problema slijepih do istospolnih odnosa koji nisu podignuti na razinu manifesta, već samo običnog ljudskog (ženskog) odnosa, kao u slučaju Ive (Danijela Vuković) i Lidije (Elena Orlić), ili prijateljstva Srđana (Nikša Arčanin) i Nine, odnosno njene slijepe majke (Bruna Bebić). 

   Televizija će profitirati ako ovaj film iskoristi u jednom od svojih udarnih termina. Pravo je splitsko osvježenje, usprkos okusu azbestoze.