Najboljim dokumentarnim filmom po ocjeni publike proglašen je slovenski film »Aleksandrinke« Metoda Peveca (nagrada »Alpe Adria Cinema«, 2.500 eura); u konkurenciji za najbolji kratki film nagradu »Mediterraneo« (2.000 eura) dobio je film »Apele tac« (Mirna rijeka), a potpisuje ga rumunjska redateljica Anca Miruna Lazarescu; nagrada CEI 2011. pripala je Milču Mančevskom za cjelokupan doprinos njegova filmskog rada, a nacionalnu nagradu u kategoriji »Zone di Cinema« podijelila su dva filma s jednakim brojem glasova publike: »Trieste racconta Basaglia« Erike Rossi i »Far Away is Home. La storia di Clely« Diega Cenentiempa (oboje redatelja su Tršćani). Ovo je druga godina da filmski festival u Trstu ne saziva žirije, već se nagrade dodjeljuju prema glasovima publike.

    Oba su filma bila visoko plasirana na rang listi gledatelja festivala, iako je veliku nagradu publike – Premio Trieste za najbolji igrani film – osvojio »Dom« slovačke redateljice Zuzane Liove. Film se bavi tipičnom istočnoeuropskom temom: gradnjom kuće u svojim rodnim mjestima starije generacije žele potomcima osigurati dom, dok njihova djeca i unuci žele živjeti slobodno, negdje drugdje… 

    Zuzana Liova ima 31 godinu, studirala je u Bratislavi gdje trenutno i predaje; »Dom« je njezin drugi igrani film, kojeg je lani predstavila na festivalu u Karlovyim Varyima. Nagrada u Trstu dragocjen je impuls u njenoj karijeri, rekla je Annamaria Percavassi, objavljujući rezultate glasovanja festivalske publike ove godine. 

   Elena

Film »Elena« Andreja Zvjaginceva prikazan je lani u Cannesu u programu »Izvjestan pogled«, odlikuje ga spori ritam, ali je film nabijen energijom i gleda se s napetošću krimića. Izvrsnu naslovnu ulogu ostvarila je poznata ruska glumica Nadežda Markina, koja je rekla da je snimanje bilo ugodno i teklo prirodno, iako se radi o mučnoj temi. 

    Elena je druga žena imućnog i visoko u društvu pozicioniranog Viktora – oboje imaju djecu iz ranijih brakova. Elenin sin je nezaposlen, ima obitelj koju hrani Elena, dok Viktorova kćerka od oca ne traži čak ni novac. Počinju komunikaciju tek na nagovor Elene, nakon Vikotorova srčanog udara. Sretni otac odlučuje kćerki ostaviti sav svoj imetak, što razočaranu Elenu nagna da ga otruje ljekovima. I tako omogući budućnost svojim potomcima. 

    U filmu nema ničeg suvišnog. Sve se odigrava po čvrsto utvrđenom planu, nema ni eksplicitnog nasilja – osim mladalačkog, koje je prikazuje da je Elenin postupak bio nepotreban, jer je njen unuk, zbog čijeg je upisa na fakultet trebala Viktorov novac, zapravo nasilnik. Bez budućnosti… 

   Ave

Film Konstatina Bojanova »Ave« prikazuje nekoliko bitnih trenutaka u životima dvoje mladih, trenutaka koji su bljesnuli čistoćom i – nestali zauvijek. Film ima autobiografske elemente, redatelj je i autor scenarija, a kako se radi o univerzalnoj priči o odrastanju, najprije ga je mislio snimiti u New Yorku, gdje živi. No, s obzirom na jednostavnost priče, pomislio je da će ju biti najbolje smjestiti u okruženje u kojem se dijelom i dogodila, pa je krenuo pripremati snimanje u Bugarskoj. Ali, kako Bojanov sam kaže, u Bugarskoj ništa nije jednostavno – snimanje je trajalo pune četiri godine i koštalo je više nego da je film snimljen bilo gdje u svijetu! 

    Bojanov ima i kritički odmak od bugarske kinematografije, koja je posljednjih godina vrlo prisutna na festivalima diljem svijeta. On redovito prati njene dosege, ali ju najvećim dijelom smatra provincijalnom te izdvaja tek nekoliko naslova koji plijene originalnošću. Kaže da u Bugarskoj nije lako naći ni filmske glumce, jer je većina odgojena u teatru i način njihove glume je teatralan. Ipak, u konačnici je zadovoljan učinjenim, posebno izborom mlade Anjele Nedyalkove u naslovnoj ulozi Ave(line). Ta djevojke je studentica umjetnosti i ovo je bilo njeno prvo glumačko iskustvo, dok je glavni glumac Ovanes Torosyan često u podjelama bugarskih filmova.