Prestižni filmski festival

POST FESTUM 74. CANNESA Nagrada redateljici Antonete Alamat Kusijanović najveći je uspjeh hrvatske kinematografije dosad

Dragan Rubeša

Reuters

Reuters

I dok je u visokom stupnju trudnoće redateljica filma »Murina« Antoneta Alamat Kusijanović putovala na premijeru svoga filma u Cannes, što je uspjeh sam po sebi, nije ni slutila što tek slijedi



Ovogodišnje, pandemijsko izdanje 74. po redu Cannesa po mnogočemu je bilo specifično. U njegovoj završnici obično se svode određene bilance. Koliko je bilo akreditiranih novinara i koliko je publike nazočilo njegovim projekcijama. Ove godine bilanca se odnosila na broj necijepljenih novinara koji su nakon redovitog ponavljanja brzog antigenskog testa u laboratoriju lociranom u podrumu Palaisa bili pozitivni na Covid-19. Bilo ih je čak sedamdeset, što nipošto nije zanemariv broj. Sve to samo dokazuje koliki je rizik koji su na sebe preuzeli festivalski kuratori.
Iako je to mačji kašalj u odnosu na rizik koji je na svojim plećima otrpjela Antoneta Alamat Kusijanović, kad je u osmom mjesecu trudnoće krenula u Cannes automobilom u pratnji supruga, da bi nazočila kanskoj premijeri svoga dugometražnog debija »Murina«, budući da se avionska opcija praktički svodila na nemoguću misiju, s obzirom na stroga pravila aviokompanija.


Već idući dan Kusijanović je nazočila u sklopu Theatrea Croiseette premijeri »Murine« u društvu kompletne filmske ekipe.


Minirani pesimisti


Ukazala se i na koktelu organiziranom na kanskoj plaži »Goeland«, da bi već idući dan ponovila identičnu avanturu na povratku, vozeći se iz Cannesa u Dubrovnik zakrčenim talijanskim, slovenskim i našim autocestama, kad je uz već standardne kolone kamiona morala otrpjeti i one turističke. Avantura se očito isplatila. Autoričin komad osvojio je prestižnu nagradu Camera d’Or za najbolji debitantski film, što je ujedno možda i najveći uspjeh u recentnoj genezi hrvatske kinematografije, pa i šire. Specifičnost te nagrade je u tome što filmovi koji konkuriraju u toj kategoriji nisu isključivo dio službene festivalske selekcije, već se odnose i na off programe poput Tjedna kritike i Quinzainea u kojem je on prikazan.




Zato je autoričin trijumf dvostruk. Dan uoči osvajanja Zlatne kamere kao najbolja debitantica, rodila je sina. S druge strane, Cannes je minirao sve one pesimiste koji su nas uvjeravali da je pandemija drastično pogodila audiovizualni sektor. Filmovi prikazani u njegovim različitim ovogodišnjim selekcijama prizivali su njegova najbolja pretpandemijska vremena. I žiri ovogodišnjeg Cannesa predvođenog Spikeom Leejem prizivao je radikalne odluke onog kojim je predsjedavao Tim Burton, kad je Zlatna palma otišla u ruke hipnotičkom Tajlanđaninu Apichatpongu Weerasethakulu (šifra: »Ujak Boonmee koji se sjeća prošlih života«). S time da je autorovo najnovije meditativno remek-djelo »Memorija« osvojilo Nagadu žrija ex aequo s »Ahedinim koljnom« iznimnog Izraelca Nadava Lapida, kojem je to još jedno veliko priznanje u ešalonu festivala A-lige, nakon što su njegovi »Sinonimi« osvojili Zlatnog medvjeda na lanjskom Berlinaleu.


Zato je bila logična odluka Leejeva žirija, u kojem su bili ništa manje ekscentrične face poput korejskog glumca Song Kang Hoa (šifra: »Parazit«) i angažiranog Brazilca Clebnera Mendonce Filha te genijalne Mati Diop, da dodijele glavnu nagradu hororu »Titane«, čija je ništa manje ekscentrična autorica Juilja Ducournau predstavnica pokreta koji je kritičar etabliranog britanskog filmskog časopisa Sight & Sound opisao sintagmom »Francuski filmski ekstremizam«.


Bizarni spektakl


Pomalo neočekivano prestižni Grand Prix osvojio je »Heroj« Iranca Ashgara Farhadija, koji je označio autorov povratak matičnoj iranskog kinematografiji, a kojem je nakon recentnog berlinskog trijumfa (šifra: »Nader i Simin se rastaju«), ovo još jedno veliko festivalsko priznanje. Nagradu je podijelio ex aequo s Fincem Juhom Kuosmanenom (»Kupe No.6«), u nas poznatom po »Najsretnijem danu u životu Ollija Makija«.


U glumačkoj kategoriji, nagradu za najbolju glumicu pomalo neočekivano je osvojila Norvežanka Renaate Reinsve za portret neprilagođene cure u »Najgoroj osobi na svijetu« Joachima Triera, dok je nagrada u kategoriji muške uloge pripala miljeniku amerindie škvadre Calebu Landryju Jonesu za portret psihotičnog ubojice koji je u tasmanijskom turističkom centru masakrirao 35 ljudi. Riječ je o uznemirujućoj drami »Nitram« Australca Justina Kurzela, aurora koji se u jednom od ranijih izdanja Tjedna kritike prometnuo u veliki hajp zahvaljujući ultrabrutalnom »Snowtownu«.


Jer bilo je to iznimno atraktivno kansko izdanje, bez obzira na sve njegove pesimistične prognoze i pandemijske paranoje. Izdanje koje nas je zahvaljujući scenama iz njegovih najljepših komada poput Carpignanove dokudrame »A Chiara«, s plesnim natjecanjem na rođendanskoj proslavi junakinjine starije sestre, uz numeru naše voljene Raffaelle Carra (šifra. »Tuca Tuca«), natjerala da zaboravimo na sav festivalski panedmijski kaos. Ali i po začudnoj ženskoj formuli »Benedettanette«, koja združuje neke od naših ultimativnih festivalih favorita – Paula Verhoevena (»Benedetta«) i Leosa Craxa (»Anette«). Iako su nepravedno ostali kratkih rukava, dokazujući da je tretman filma kao bizarnog spektakla još uvijek moguć. Njegovih iluzija, ljepota i horora. Takav je uostalom bio i ovogodišnji Cannes.