VENECIJA Sinoćnjom projekcijom mjuzikla Damiena Chazellea »La La Land« otvoreno je ovogodišnje, 73. po redu izdanje Venecijanskog filmskog festivala. Nakon uvodne ceremonije prikazan je film u kojem se uvelike pjeva i pleše, što je moglo čuditi ako se uzme u obzir da je zbog razornog potresa koji je nedavno pogodio Amatrice i okolna sela festivalska direkcija odlučila ukinuti najavljenu gala večeru, koja se tradicionalno održava na plaži hotela Excelsior nakon otvaranja. No budući da je izostala, svi su se uzvanici u smokinzima i toaletama nakon projekcije u tišini povukli u svoje venecijanske palazze i luksuzne hotelske sobe.

Chazelle je inače već koketirao s poetikom mjuzikla u simpatičnom debiju »Guy and Madeline on a Park Bench«. A jazz koji je disao punim plućima u »Ritmu ludila« (Whiplash) opsjeda ga i u najnovijem filmu »La La Land«. Umjesto ambicioznog jazz bubnjara iz »Whiplasha«, koji mora otrpjeti teror sadističkog učitelja, sada je tu ambiciozni jazz pijanist Sebastian (Ryan Gosling), zaluđen Budom Powellom i Theloniousom Monkom, koji se zaljubljuje u wannabe glumicu Miju (Emma Stone). I dok ona sanja o holivudskoj slavi – iako je najbliže holivudskim zvijezdama došla radeći kao šankerica u kafiću Warnerovih studija – on sanja o otvaranju vlastitog jazz kluba. A da bi došao do novca za ostvarenje sna, osuđen je na jeftine gaže u losanđeleskom klubu gdje zabavlja posjetitelje božićnim i cocktail jazz numerama.

Mjuzikl je za sreću

Prije no što im se dogodi romansa, susrest će se triput, uključivši furioznu uvodnu plesnu scenu na zakrčenoj autocesti Los Angelesa, te onu na Griffithovu opservatoriju, poznatijem kao lokaciji mitske scene »Buntovnika bez razloga« Nicholasa Raya. Inače, filma koji Chazelleovi zaljubljeni junaci gledaju u polupraznom kinu, a čija projekcija biva naglo prekinuta jer se zapalila nitratna filmska traka.

I dok Stone i Gosling zavodljivo pjevaju i plešu kroz zbrku života i ljubavi, posipaju nas zvjezdanom prašinom i tjeraju nas da u ritmu ludila udaramo nogama o pod Sale Grande, boje pršte na sve strane, nostalgično prizivajući u jedinoj istinski minelijevskoj numeri zaboravljenu eru anamorfnog formata i artificijelnih pastelnih setova.

Dok Goslingov Sebastian pokušava objasniti voljenoj Miji kako je jazz »konflikt i kompromis«, iako ona baš i ne voli takvu vrstu glazbe (»Je li Kenny G jazz?«), mjuzikl im se događa dok su bili sretni, kad je on hodajući u sumrak pjevao »City of stars, are you shining just for me?« No kad sreću zamijene razočaranja, a Sebastian pristane na potpisivanje unosnog ugovora s komercijalnim bendom koji se ulaguje mlađoj publici koja ne mari za tradicionalni jazz, Chazelle stavlja mjuzikl ad acta i on će nakratko eksplodirati tek u flešbek-finalu koji pokazuje kakva bi bila njihova romansa da su neke stvari krenule ljepšim i drukčijim tijekom. Ipak, Chazelle nije Woody Allen (»Svi kažu volim te«) da bi mjuziklu ubrizgao dostatnu dozu krvi i pulsirajuće ironije.

Klasika za uvod

Kako to obično nalaže tradicija venecijanske Mostre, dan uoči njene svečane inauguracije rezerviran je za jedan od restauriranih filmova iz selekcije »Venezia Classici«. Ove godine odabir je pao na klasik Luigija Comencinija »Tutti a casa« snimljen 1960. godine, kojim je obilježena stota obljetnica autorova rođenja, a za čiju je restauraciju bila zadužena Cineteca Nazionale di Roma (film je prikazan u već gotovo zaboravljenom 35mm formatu).

Film se svojedobno prometnuo u veliki hit i na talijanskim kinoblagajnama zaradio je preko milijardu lira. No ima neke proklete simbolike u Comencinijevoj priči o poručniku (Alberto Sordi) koji napušten od svoje jedinice skida uniformu, luta od talijanskog sjevera prema razorenom jugu u društvu bolesnog inženjerca (Serge Reggiani), susreće židovsku curu u bijegu (Carla Gravina), upoznaje američkog vojnika skrivenog u potkrovlju te se nanovo spaja s ocem čelistom (veliki Eduardo De Filippo). Ocem koji bi ga opet htio vidjeti u fašistima. A tu je i mitski one-liner: »Zar su Nijemci i Amerikanci postali saveznici?«, koji Sordi izgovara kad se njegova jedinica nađe na meti njenih bivših njemačkih suboraca, ali i američkih snaga, te legendarna scena večere s palentom istresenom iz zdjele na drveni stol u kuhinji siromašnog seljaka, dok se gosti pokušavaju dokopati njena centra u kojem se nalazi kobasica.

Nadaje se tu i poveznica s plesom i pjesmom u trenucima jada i tuge. Naime onako kako se Chazelleovim mjuziklom možda htjelo pokazati da nas jedino ples i pjesma mogu spasiti, i Sordi u jednom trenutku kaže američkom vojniku da obožava Ginger Rogers i Freda Astairea. Čak mu otpjeva jednu njihovu numeru da zaboravi na čemernu ratnu svakodnevnicu.