Početak rada novootvorenog riječkog Mini art-kina protekao je u znaku nekolicine sjajnih dokumenaraca s distribucijskim pečatom »Restarta«, za koje je nekad bio rezerviran neprikladniji prostor atrija susjednog Art-kina »Croatia«. Jedini od njih čiji prosede ne igra na mehanizme klasičnog dokumentarca već je puno bliži estetici direktnog filma koja baštini Cassavetesovu »verite« tradiciju, izvrsni je »Ne ostavljaj me« u režiji nizozemskog autorskog tandema Sabine Lubbe Bakker & Niels van Koevorden.

Iako uvodni Beckettov citat priziva atmosferu »Godota«, uvodni dijalog Marcela i njegove žene u kojem je on moli za jednu oproštajnu ševu, makar na brzaka, prije no što ga ona definitivno ostavi, puno duguje ranom Jarmuschu. No priča će ubrzo krenuti u smjeru onog što nam je u svom opusu podario belgijsko-francuski tandem Benoit Delepine & Gustave Kervern, s natruhama Brune Dumonta.

Nakon što ga je žena napustila i odvela sa sobom njihovo troje djece, Marcel jedinu utjehu pronalazi u prijateljstvu s Bobom, u čijem društvu utapa tugu u hektolitrima alkohola, što će rezultirati čitavim nizom apsurdnih situacija, više tužnih nego smiješnih. Jednako usamljeni Bob polijeva Marcela ledenom vodom i pokušava mu izliječiti mamurluk inhaliranjem amonijaka, nostalgično oplakujući svijet u kojem su »krave imale ime«, dok se miris milijuna gljiva mogao osjetiti iz daljine, kako to kažu stihovi njegove pjesme.

Pritom nismo posve sigurni da li je tužniji onaj svijetleći božićni natpis »Joyeuses fetes« s »y« koji nedostaje, koji treperi u sumaglici valonskog sela, ili Marcelov odlazak s djecom na karneval. Sve to promatra krajnje neinvazivna i diskretna kamera autorskog dvojca, pa Marcel i Bob gotovo da i nisu svjesni njene prisutnosti, kao da je riječ o videonadzoru.

Marcel i Bob razdvojit će se tek kad prvi odluči prekinuti orgiju opijanja i krenuti na medicinsku terapiju odvikavanja, iako naziv poglavlja »Home Sweet Home« koji najavljuje Marcelov povratak s liječenja, ne donosi nikakav dašak optimizma, jer ga u »slatkom domu« čeka ona fatalna »jedna kap« slatkog ruma koja će čitavu stvar vratiti na početak. Zato je song Jacquesa Brela na koji se referira naziv filma aludirajući na Marcelove reakcije na ženin odlazak (»Ne me quitte pas«) nekako ostao u drugom planu. Puno je važnija ironična simbolika songa od Roxette (»Listen to Your Heart«) koji odjekuje s Marcelova tranzistora.

No kad začujemo taj isti song po drugi put, dok Marcel usred noći pijan tetura motorom po snijegom zametenoj cesti da bi se jedva nekako dokopao garaže, smijeh tada ostavlja gorak okus u ustima. Iako naziv finalnog poglavlja kaže da život ide dalje. U smjeru nekog novog minimalističkog pijanog teatra Marcela i Boba. Ima li nade za Marcela? To je isto kao i upitati ima li nade za nas.