U svom dokumentarnom radu, Sergej Loznica nikad nije birao heroje. Umjesto ljudi, tragao je za mjestima i prostorima. Takav je i njegov »Majdan«. Takav je i autorov najnoviji doks »Sobitje« (»Događaj«) prikazan na ovogodišnjoj Mostri, samo što kijevski trg sada zamjenjuje lenjingradski Dvorcovaja ploščad (Trg dvorca). No iako je Loznica u »Majdanu« okupirao dotični trg zajedno s onima koji su tu okupaciju organizirali i koji su u njoj sudjelovali, njegov je prosede manje radikalan u odnosu na ranije dokumentarce.

No on vjeruje da je njegov istinski »heroj« masa, njeno zajedništvo nalik čvrstom bloku, dok skandira »Slava Ukrajini, slava herojima!« Kakvoj Ukrajini? Kojim herojima? Bilo kako bilo, ona i njen kolektivni glas popunili su čitav prostor filmskog kadra. I dok u prvom dijelu filma Loznica promatra njihove geste u nizu repetitivnih kadrova (dostava hrane i pića, spavanje, grijanje na vatri), u drugom dijelu mirne prosvjede zamjenjuje nasilje, iako autorova kamera ostaje priličo inertna i zadrhtat će tek kad uhvati napad policije na novinara.

No iako je Loznica na majdanska zbivanja reagirao odmah i sad, »Događaj« dokazuje da bi svaki doks koji se bavi radiografijom nekog važnog povijesnog događaja čiji je cilj promijeniti svijet i učiniti ga boljim, barem u snovima aktera koji su sudjelovali u svim tim previranjima i kolorističkim revolucijama bez obzira na kojim se meridijanima one događale, treba biti prikazan s određenim vremenskim odmakom. Što većim to bolje. Tek tada će nam postati jasno koliko su sva ta previranja bila opravdana i jesu li njihovi ideali išta izmijenili, odnosno, da li za ideale doista ginu budale, kako to kaže jedan dobro znani stih.

Udar kretena 

Loznica se u »Događaju« pozabavio famoznim »pučem« koji se dogodio u SSSR-u u kolovozu 1991. kad su posljednji zagovornici tvrdog komunizma, svjesni da se suočavanje s prijelomnim promjenama ne može izbjeći, pritvorili reformatora Gorbačova, govoreći u toj produženoj puzajućoj varijanti državnog udara da će učiniti sve kako bi sačuvali socijalizam, oformivši Državni komitet za izvanredno stanje, iako narodu nisu nudili ništa više od kolone tenkova. Bili su to »posljednji mohikanci komunističkog dogmatizma«, kako ih je nazvao Branko Caratan u tekstu »Kraj Sovjetskog Saveza – Perestrojka bez Gorbačova«. A jedan Moskovljanin opisao je taj puč kao »udar kretena protiv ostatka svijeta«. No neuspjeli udar samo je ojačao pozicije Jeljcina koji je imao jaku narodnu podršku, iako se osim njegova snažnog programskog akcenta na jačanju banaka i tržišne ekonomije, očito zalagao i za snažniju konzumaciju votke. 

To je povijesni okvir koji zanima Loznicu, dok iz arhiva izvlači stare crno-bijele snimke mirnih demonstracija protiv pučista u Lenjingradu, kad je već postalo pitanje dana kad će taj grad opet biti Sankt Peterburg. U prvi mah nam se učinilo kao da riječ o filmu Alekseja Germana a ne Sergeja Loznice, dok autor hvata lica prosvjednika, njihove strahove, barikade, konfuzije, gnjev, odlučnost i izgubljenost. Kao i u »Majdanu«, ali i u sjajnoj »Blokadi« (ne miješati s Bezinovićevim doksom), opet je dakle u igri pulsirajući footage. No Loznica ne objašnjava ništa i nema naratora, ne želeći igrati na didaktični diskurs, već samo preuzima ulogu promatrača i ostavlja slikama da govore same za sebe. Jedini soundtrack ostaje arija iz »Labuđeg jezera« koju su pučisti umjesto udarnih vijesti i izvještaja lančano puštali na državnim radio i TV postajama nakon njihove okupacije. No ostaje pitanje da li je ono čemu svjedočimo kolaps režima ili njegov »re-branding«? Jesu li ljudi koji gledaju u autorovu kameru pobjednici ili žrtve? Možemo li jedan takav relativno »friški« događaj već prekriti pepelom vremena i zaborava? Time je kolektivno sjećanje već kompromitirano, podložno manipulacijama, špekulacijama, propagandi i pogrešnim tumačenjima.

Lica i tijela 

Zato Loznica prikazuje te događaje s odmakom od 24 godine, kako bi pokazao da Povijest nije nikakav pokret i gibanje, već pepeo osuđen na zaborav. Ostaju tek lica i tijela kao jedina zrcala povijesnog sentimenta, prije no što je jedan događaj kojeg su ta ista lica smatrala povijesnim, preko noći postao korumpiran. To dokazuje i onaj sarkastični smijeh koji se među publikom i akreditiranim novinarima prolomio tijekom svečane projekcije Lozničina doksa u Sali Grande na Lidu, kad smo u jednom prizoru »Događaja« ugledali tada mladog Putina kako izlazi iz zgrade lenjingradskog poglavarstva i ulazi u auto. Tada je on bio šef Međunarodnog odbora u uredu gradonačelnika Lenjingrada. Ostaje tek crno platno. Jer upravo je to crnilo slike ono na što su osuđena zbivanja kojima se Loznica bavi.

Zato ostaje simptomatično da je samo par dana prije projekcije Lozničina »Događaja« na Mostri prikazan još jedan traktat o zbivanjima na Majdanu. Riječ je o didaktičnoj lekciji »Zima na vatri« u režiji Jevgenija Afinevskog, premda autora ne zanimaju motivi i razlozi pobune, nego posljedice. Zato je to više »ratni film« nego doks, pokazajući »revoluciju« kao ono što ona doista jest – smrt i nevjerica – kad više nije važno shvatiti kako je došlo do Majdana, već kako preživjeti njegove užase. Pritom on pokušava pokazati da se Povijest ne piše u centrima moći, već krvlju prolivenom na trgovima i ulicama. Zato Afinevski u press knjižici autorova filma navodi da je njegov doks »filmski testament posvećen hrabrosti onih koji više nisu s nama« i što znači biti »heroj« i »domoljub«, opisujući zbivanja na Majdanu kao »revoluciju digniteta«. No njegov je prosede pristran poput tekstova ukrajinskog ambasadora kojeg neki naši mediji znaju ugostiti kao političkog komentatora. I dok Loznica u »Događaju« vjeruje da nam treba određeni odmak da bi shvatili u što su se pretvorili njegovi ideali i želje za promjenom, sa »Zimom na vatri« smo to shvatili već nakon što se majdanski plamen ugasio, kad ga je zamijenio onaj ratni, još žešći i fatalniji.