Jedan od filmova koji se našao u natjecateljskom dijelu dugometražnih filmova na ovogodišnjem Animafestu koji se u Zagrebu održava od 6. do 11. lipnjam, je »Anomalisa«. To je film rađen stop-animacijom s lutkama čija je priča, u svakom slučaju, više namijenjena odrasloj nego dječjoj publici. Glavni lik Michael Stone je depresivan pisac self-help knjiga koji dolazi u Cincinnati da održi predavanje. Ljudi oko njega zvuče i izgledaju potpuno identično, a onda u hotelu u kojem je odsjeo sreće Lisu…

– U filmu se radi o potrebi da se primijete i vide ljudi oko nas, jer to je jedan od najvećih problema u svijetu u kojem danas živimo – kaže Charlie Kaufman, scenarist i jedan od redatelja filma.

– Ljudi se ne tretiraju kao individualci, već kao objekti koji se iskorištavaju za vlastite potrebe. Mi moramo biti bolji jedni prema drugima kako bi svijet u kojem živimo postao mnogo ljepše mjesto za život.

Redatelje »Anomalise« Charlija Kaufmana i Duka Johnsona imali smo prilike sresti na prošlogodišnjoj venecijskoj Mostri, gdje je »Anomalisa« nagrađena Velikom nagradom žirija. Razgovor smo započeli s Charliem Kaufmanom – autorom filmova »Biti John Malkovich«, »Adaptacija« te »Vječni sjaj nepobjedivog uma« za koji je dobio i Oscara za originalan scenarij – koji je nekako bio nestao iz filmskog svijeta posljednjih sedam godina. Kasnije se tijekom razgovora uključio i Duke Johnson.

– U zadnjih sedam godina napisao sam tri scenarija i tri televizijska pilota, a jednog od njih sam i režirao (How and Why, 2014). Na ovom filmu radio sam tri godine, a pišem i knjigu. To što nisam radio filmove nije bio moj izbor. Jednostavno rečeno – nisam imao mogućnosti da režiram novi film.

Sve teže do novaca

Nakon 2008. i filma »Sinegdoha, New York«, koji je totalno propao na blagajnama, sve je postalo vrlo teško. Filmski studiji uglavnom rade predvidljive i konvencionalne filmove, a ja ne pišem takve scenarije i zato postaje sve teže i teže dobiti financijska sredstva za neki film koji je drugačiji.

Kako se projekt »Anomalisa«, koji je počeo kao radio drama, razvio u film?

– To je najprije bila kazališna predstava, napravljena u konceptu radio drame, nešto što bi se nazvalo »predstava zvuka«. Na pozornici su bili glazbenici i glumci koji nisu glumili, već su samo čitali tekst. Ništa se nije odigravalo, tako da se sve slike proizvoljno kreiraju u glavama gledatelja. Stoga sama ideja da se ta drama pretoči u vizualno djelo bila je sušta suprotnost od onoga kako je to bilo prvotno zamišljeno.

Kada mi je predloženo da napravimo film bio sam, u stvari, protiv toga, ali kada smo počeli s radom sve se počelo pretvarati u nešto lijepo i nešto novo i sasvim drugačije. I predstava i film su zasebna djela, no ja sam zadovoljan s oba od njih.

Kako ste se sreli, Vi i Duke Johnson?

– Ja sam radio na predstavi »Anomalisa« 2005. godine. Moj prijatelj Dino Stamatopoulos bio je u publici, on je pisac s kojim sam već surađivao. Njemu se zaista dopala predstava i zamolio me da mu dam primjerak teksta. U međuvremenu, osnovao je studio za animaciju Starburns Industries ne bi li producirao vlastite projekte, a Duke je bio njegov partner i redatelj. Tražili su nešto na čemu bi radili i Dino je Duku pokazao moj tekst. Kako mu je bio zanimljiv, pozvao me i pitao bih li pristao od toga napraviti film.

Na koji ste način podijelili posao u režiji?

– Surađivali smo u svakom smislu te riječi. Neprekidno smo razgovarali kako ćemo što napraviti, zajedno smo donosili odluke, raspravljali smo o svemu i oboje smo režirali.

Lutke su poslušnije od ljudi

Kako je bilo, umjesto glumcima, biti redatelj lutkama?

– Postojao je, zapravo, jedan element rada s pravim glumcima, dok smo snimali dijaloge. No, rad s lutkama je potpuno drugačiji. S lutkama je možda ipak lakše raditi. One bez ikakvog propitivanja rade točno ono što želite i ništa drugo. Jedini problem je što se sve odvija bolno polako. Svaki animator bi snimio po dvije sekunde filma na dan i trebalo nam je dvije godine da završimo film. Tu se nije radilo o konvencionalnom filmskom setu, već smo imali mnogo minijaturnih setova i ljude koji su radili na svakom od njih.

Duke Johnson: – Da, jer tu se ne radi samo jedna scena već osamnaest njih istovremeno. Postoje različiti stadiji produkcije. Na jednom setu se snima, drugi se priprema. Zatim, iste scene rade se na par setova na kojima rade različiti ljudi. Tako smo, primjerice, imali osam maketa hotelske sobe, budući da se tamo odvija najviše radnje filma.

Jeste li ikad pomislili da bi bilo bolje da ste radili igrani film umjesto animiranog?

– Ovo je forma koja potpuno odgovora ideji. Razmišljao sam o tome kakve bi probleme imali s pravim glumcima, budući da imate samo jedan glas na pedesetak glumaca pa bi bilo vrlo teško postići odgovarajući efekt i vjerojatno bi malo ometalo razumijevanje priče. Mislim da je cijela ta atmosfera pomalo nalik snu i klaustrofobija koja se osjeća u tim malim setovima samo ide u prilog cijeloj priči. Ukratko, ako bih sve trebao ponoviti još jednom znajući sve kroz što smo prošli, napravio bih opet isto.

Duke Johnson: –Da je napravljeno u nekoj drugoj formi ispalo bi nešto sasvim drugačije. Vjerojatno bi također bilo dobro, no svakako drugačije. Mona Lisa je mogla biti skulptura, bila bi sigurno lijepa skulptura, ali umjetnički doživljaj bio bi drugačiji.

Minuciozan ručni rad

Kako ste napravili lutke koje se ponašaju tako ljudski?

Koji je razlog da je glavni lik britanskog porijekla?

– Stvarno bih vam želio odgovoriti nešto pametno na to pitanje, no činjenica je da sam jednostavno želio raditi s Davidom Thewlisom jer ga jako volim kao glumca i bio sam sretan kada je prihvatio raditi tu ulogu. Možda postoje neke male reference na to da je on Britanac, ali sve skupa nema veću važnost. To isto mogu reći i za ostale glumce – Toma Noonana i Jennifer Jason Leigh – jednostavno sam želio raditi s njima jer ih volim kao glumce.

»Anomalisu« ste napisali pod pseudonimom Francis Fregoli.