Kad sam bio klinac, obožavao sam »Winnetoua«. Ući u njegov (lažni) svijet značilo je rastvoriti zavjesu od teškog ružičastog baršuna na ulazu u dvoranu opatijskog kina »Beograd«. Stolice su bile jako neudobne. Jedino rješenje bilo je staviti umorne noge na onu prednju. Teta Nada je cijepala karte. Njen prijeteći je-te-mat-navadila-da-se-tako-ponašaš parao je mrak kino dvorane.

 Neki su se ložili na pletenice preslatke Marie Versini aka Šo-ši, koja je za nas bila veća zvijezda od Be-Be. A drugima su se u mokrim snovima ukazivale Winnetouove pločice. To što su pripadnici njegova plemena bili kršni grobnički i lički momci nikog nije prevše uzbuđivalo. Kao ni činjenica da su Arizonu i španjolsku konkvistadorsku arhitekturu glumili Paklenica, Kistanje i naša renesansna mala mista. Najbitnije je bilo to da smo gledajući »Winnetoua« uvijek više voljeli biti Indijanci nego kauboji. Zato je Ciklus njemačkih vesterna koji je započeo jučer u riječkom Art-kinu uz mini izložbu euro-vestern plakata iz donacije Vlade Kusturina postavljenu u atriju, tek potraga za izgubljenim vremenom našeg djetinstva. Iako je odabir filmova uglavnom fokusiran na adaptacije romana Karla Maya snimljene u produkciji zapadnonjemačkog Rialto Filma, u program je recimo uvršten i film čehoslovačkog sineaste Josefa Macha »Sinovi velike medvjedice« iza kojeg stoje mitski DEFA studiji kao Rialtov ideološki antipod. Istočnonjemački vestern poznatiji i kao »Indianerfilm« kojim je DDR uzvratio udarac kapitalističkom Zapadu nije previše bio naklonjen Mayu i koristio je taj žanr kao antiameričku propagandu. U njemu su Indijanci preuzimali ulogu dobrih komunista, dok su kauboji bili personifikacija kapitalističkog zla.

Veliki poglavica

Dok je u castingu za uloge Indijanaca zapadnonjemački vestern preferirao Francuza Pierrea Bricea, istočnonjemački vestern imao je Jugoslavena Gojka Mitića, tog hrabrog i plemenitog Velikog poglavicu iz Valjeva, iako je povremeno statirao i glumio i u BRD vesternima Harolda Reinla, režisera koji je započeo karijeru kao dubler i asistent slavne Leni Riefenstahl. Inače, Mitić je bio toliko popularan da mu je bugarski punk i ska bend »Hipodil« čak posvetio pjesmu »Bate Goiko«. Konkurencija mu je tek bio »Bijeli Bizon« Dušan Antonijević iako nikad nije nadvisio Mitićevu karizmu. Naravno, spominjanje Riefenstahl nije tek puki kuriozitet. Adaptacije Mayevih romana sežu u rane dvadesete, dok je jedan od prvih scenarija »Winnetoua« potvrđen još 1944. od strane Josepha Goebbelsa iako nikad nije bio realiziran (cenzura je kasnije ponešto spustila letvicu pa je u »Blagu u srebrnom jezeru« omekšana nasilna ćud pukovnika Brinkleya kako bi se film prilagodio zakonima obiteljskog tržišta).

I sam Fuhrer obožavao je »Winnetoua«. Naci legende kazuju da je Hitler čak optužio Karla Maya kao krivca za loše ocjene u djetinjstvu jer je umjesto učenja upijao njegove eskapističke avanture pod svjetlom svijeće. Zato nije neobično da je suludi Hans-Jurgen Syberberg u ekstravagantnom biopicu »Karl May« dodijelio većinu uloga bivšim zvijezdama naci filmova, od Lil Dagover pa nadalje (piščevu ženu glumi Kristina Soderbaum, zvijezda kičastog naci spektakla »Kolberg«). 

Romantični idealizam

Ta povezanost naglašena je u sceni u kojoj se vojnik Hitler divi piščevoj mašti i ustrajnosti, jer je najveća djela napisao u zatvoru, čime se referira na vlastiti »Mein Kampf«, također napisan iza rešetaka. Tek tada nam postaje jasno zašto je upravo »Karl May« središnji dio Syberbergove trilogije koja obuhvaća filmove »Ludwig – Rekvijem za djevičanskog kralja« i »Hitler – Film iz Njemačke«.

U »Karlu Mayu« Syberberg ne štuje samo piščev naglašeni romantični idealizam kako bi podcrtao krhku prirodu njegovih fantazija i kolaps njegovih snova, kad u nekoliko navrata završava na sudu optužen za palagijatorstvo, već u halucinantnom spoju realnosti, fikcije i ekspresionizma promatra pisca u puno širem političkom diskursu. Zato nije čudo da Mayev lik i djelo nisu samo štovali veliki dikatori već i veliki filozofi, pa ga je Ernst Bloch nazvao »Shakespeareom za mlade« i »najboljim njemačkim pripovjedačem«, iako nam je u našoj dječačkoj posvećenosti njegovim junacima to bilo posve nebitno. Tek kasnije počeli smo polako ali sigurno praviti razliku između epskog Old Shatterhanda (Lex Barker) i mračnijeg Old Surehanda (Stewart Granger). Zato nas je »Winnetou« rano naučio kako voljeti Drukčije i boriti se protiv svih oblika netolerancije, promatrajući očima širom otvorenim lokomotivu koja je prolazila kroz saloon. 

Uostalom, euro-vestern kao žanrovska podvrsta započeo je na neki način upravo s Mayevim adaptacijama i utro put njihovim talijanskim »špageti« inačicama. Možda se franšiza o »Winnetouu« danas doista može promatrati kao ultimativni trash. No, ona je itetako bila zaslužna za pojavu velikih euro-vesterna, iako nikad nije mogla kvalitativno parirati jednom Sergiu Leoneu ili Ducciu Tessariju. Zato kad bacite pogled s Grobničkog kaštela i hladite se pod slapovima Krke, sjetite se gdje su se borili, pardon, statirali, vaši očevi i djedovi.