Srbija je korak do trenutka u kojem bi na oltar tranzicije mogla priložiti još jednu žrtvu, ovaj put iz područja kulture i umjetnosti – filmski studio Avala film, svojevremeno jedan od najvećih i najbolje opremljenih u ovom dijelu Europe.

Nekadašnji jugoslavenski Hollywood, i danas, koliko god da je oronuo i propao, svojim kulisama dominira velikim dijelom šumovitog brda Košutnjak, preko kojeg se predgrađa stiže u srbijansku prijestolnicu. 

   Proteklog desetljeća nitko se nije ozbiljno bavio Avala filmom pa bi zbog inače vrlo diskutabilnog duga od oko devet milijuna eura uskoro na bubanj mogla otići sva imovina – oko 36 hektara nepokretne imovine, filmska prava, kostimi, rekviziti, nekoliko studija… Dug potječe iz uvoza i izvoza tvrtke Jugoexport, koja je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća preuzela većinski udio u Avala filmu tijekom raspada Jugoslavije, a zatim je i sama zapala u dugove. U Agenciji za privatizaciju tvrde kako njihovi službenici trenutačno nastoje uknjižiti imovinu Avala filma i o tome izvijestiti javnost. No, rizik od dodatnog uništavanja imovine Avala filma je utoliko veći – upozoravaju poznavatelji prilika – što bi sve to, poput bagatelnog otkupa starog željeza, moglo doći u posjed nekog od novopečenih tajkuna kojem nije stalo do kulturne baštine bivše jugoslavenske i srpske kinematografije. 

  Odraz stanja države

Avala film je odraz stanja u raspadnutoj zemlji koja je nekad veličana u filmovima nastalim upravo u studijima i u produkciji ove kuće, a danas je žrtva nesretne i nekontrolirane privatizacije. Jedan od vodećih studija jugoistočne Europe, Avala film, mogao bi uskoro – u likvidaciju. 

   Filmski zaposlenici – od scenografa, snimatelja, montažera i glumaca do redatelja i muzeologa filmske umjetnosti s razlogom su zabrinuti za sudbinu Avala filma jer propašću te kuće mogu otići u nepovrat neprocjenjivi fragmenti nacionalnog blaga, ali i svjetske filmske baštine jer je, među nekretninama i ostalom imovinom, riječ i o bogatom katalogu koji čine stotine filmova, serija i međunarodnih koprodukcija, snimanih tijekom više od pola stoljeća, filmskih vrpci na kojima su ostali zabilježeni i likovi velikih filmskih zvijezda. Da nije u takvoj situaciji, Avala film bi se vjerojatno, pišu mediji u Srbiji, ponosio činjenicom da predstavlja najstariju filmsku kompaniju na prostoru bivše Jugoslavije. Utemeljena 1945. godine ova je kuća od tada proizvela više od 400 dokumentarnih i 200 igranih filmova, više od 120 koprodukcija s filmskim i TV kućama iz drugih država. 

   Taj strah od uništavanja proizlazi iz brojnih vidljivih ili prepoznatljivih razloga jer nema optimizma u zemlji koja grca u recesiji, u kojoj je stopa nezaposlenosti prešla 25 posto, u zemlji koja za potporu kulturi izdvaja tek 0,6 posto državnog proračuna. Narodni muzej i Muzej suvremene umjetnosti, koji se ubrajaju među najvažnije kulturne znamenitosti Beograda, već godinama su zatvoreni jer nema novca za njihovu obnovu i rad bez obzira na to koliko su važni za njegovanje kulturne baštine. – I Avala film je sastavni dio jugoslavenske i srpske kulture. Takav prostor treba pretvoriti u muzej, gdje ljudi mogu gledati filmove, setove i scene, vidjeti kako su radili kaskaderi. Umjesto toga dogodit će se da će netko kupiti prava na te filmove, doći u Jugoslavensku kinoteku kao da je skladište i reći kako želi preuzeti sve negative, rekao je nedavno agenciji Reuters Radoslav Zelenović, direktor Jugoslavenske kinoteke, jedne od filmskih zbirki koja – zahvaljujući i nedavno preminulom Dinku Tucakoviću, magičnom znalcu filmske umjetnosti i voditelju Muzeja kinoteke – ima respektabilan ugled među sličnim ustanovama u svijetu.  

   – Oni kojima Jugoeksport duguje – a to su tko zna koji ljudi jer je on bio de-beovsko poduzeće (nekadašnja Uprava državne bezbjednosti UDBA, prim. B. O. I) – žele naplatiti svoje dugove. Sada će zapravo baza filmske industrije Srbije otplaćivati dugove te firme. Eto, to je tužna činjenica, rezignirano je u jednom intervjuu rekao Marković. 

   On tvrdi da je prodaja filmova u koliziji s autorskim pravima. 

   – U svim civiliziranim zemljama, pa i u našoj, donesen je takav zakon prema kojem su autorska prava nedodirljiva. Ako netko prodaje filmove, a postoje autori ili njihovi nasljednici, onda im on jednostavno otuđuje njihovu imovinu. To nije vlasništvo Avale filma, odnosno Jugoeksporta, koji je to na jedan prilično sumnjiv način kupio, nego je to zajedničko vlasništvo autora tih filmova i Avale filma, objašnjava Marković, na momente čak vrlo eksplicitno tvrdeći kako najavljena prodaja Avala filma predstavlja pljačku baze filmske industrije i pobjedu tajkuna, zainteresiranih za veliki prostor tog studija u Košutnjaku. 

  Novi Avala film

  – Ako je vjerovati procjeniteljima, cijena tog zemljišta premašuje 100 milijuna eura. Ako trećina od tog iznosa pripadne srpskoj kinematografiji, to bi bilo dovoljno da srpski film ponovo stane na noge i postane gotovo potpuno neovisan od volje političara na vlasti, uvjeren je Dragojević, objašnjavajući kako bi trećina te svote bila dovoljna da se izgradi novi Avala film, na mnogo pogodnijoj lokaciji, po ugledu na gotovo izgrađeni studio Viba film u Ljubljani. No, Dragojević drži i kako treba zahtijevati da filmski fond, tj. filmski negativi i vrpce postanu državno vlasništvo, a da o tome brigu preuzmu Ministarstvo kulture i Filmski centar Srbije. Ministar kulture Bratislav Petković ocjenjuje da su studiji na Košutnjaku zastarjeli jer ih je pregazilo vrijeme, ali – slično kao i Dragojević – da bi se od prodaje dijela zemljišta mogao izgraditi moderni filmski studio koji bi pridonio razvoju filmske umjetnosti u Srbiji. 

   U Srbiji, očito, nitko nema viziju o daljnjoj sudbini Avala fima. Drugim riječima – scenarij za završnicu ovog trilera, dakle, još nije napisan.