Čak dva filma koja možemo smatrati filmskim vrhuncima 2015. – »Moja majka« Nannija Morettija i »1001 noć« Miguela Gomesa – pozabavila su se likom frustriranog sineaste. U Morettija imamo lik redateljice (Margherita Buy) koja snima filmove o klasnim sukobima, tvornicama koje se zatvaraju i izgubljenim radnim mjestima, ali više nije u stanju interpretirati stvarnost i shvatiti što se dešava oko nje, kao ni postavljati pitanja, a kamoli davati odgovore, smatrajući da je film izgubio svaki smisao ‘promatranja svijeta’.

U Gomesa imamo lik bespomoćnog i paraliziranog redatelja (ne-glumi ga autor filma) koji u panici bježi s filmskog seta, dok članovi njegove tehničke ekipe jure za njime, iako vjeruje da ‘ne možeš snimiti militantni film ako bježiš od stvarnosti, jer bi to bio dendizam’. Da li je filmska 2015. doista bila tako pesimistična i bezizlazna?

Sudeći po situaciji u kojoj je svaki od naših brojnih festivala mogao ubosti barem tri relevantna naslova kojih se nije morao sramiti, a da ne bude bijesan na ‘konkurenciju’ jer mu je pred nosom preotela potencijalni festivalski hit, čitava stvar baš i nije tako dramatična. Iako smo ostali zakinuti za neke sjajne ‘nevidljive’ komade koji su se prometnuli u najveća iznenađenja razvikanih festivala iako su bili odbačeni na njihove krajnje margine. Takav je bio Amerindie dragulj »The Fits« u režiji Anne Rose Holmer prikazan u Mostrinu off programu »Biennale College« iako je autoričina meditacija o pokretu kao ekstazi ambijentirana u jednoj školskoj dvorani u Cincinnatiju, zaslužila uvrštenje u konkurenciju. Takav je i u Locarnu prikazan »Kaili Blues« Kineza Bi Gana, čija začudna 40-minutna plan-sekvenca izmišlja novu vrstu magičnog realizma (Locarno je od svih svjetskih festivala uz Rotterdam možda najradikalniji rasadnik autorskih otkrića).

Forever Godard

I dok se riječka kulturna scena hranila zamornim polemikama o Frljiću, riječko Art-kino »Croatia« samozatajno je i bez mnogo pompe ugostilo neke prevažne face. Tako je uz gostovanje bostonskog benda Alloy Ochestra koji je glazbom popratio projekciju nijemog klasika »Čovjek s filmskom kamerom« Dzige Vertova, te masterclassa Želimira Žilnika uz projekciju njegova izvrsnog najnovijeg doksa »Destinacija Serbistan«, njen definitivni vrhunac bila tribina »Govoriti o Godardu« održana u sklopu gostovanja »Filmskih mutacija« iza kojih stoji agilna Tanja Vrvilo, a na kojoj su sudjelovali neki od trenutno najutjecajnijih svjetskih filmologa i kuratora, poput Nicole Brenez, Michaela Witta i Jonathana Rosenbauma. U sklopu tog istog programa prikazan je i Godardov ‘nevidljivi’ kratki dragulj »Prix Suisse, hvala, mrtav ili živ«, u kojem je slavni sineast u nemogućnosti dolaska na festival u Ženevi gdje mu je prošlog ožujka trebala biti uručena nagrada za posebna filmska dostignuća (Prix Suisse), učinio nešto poput onog što je izveo godinu dana ranije u Cannesu s »Letter in Motion«.  

Ta ista institucija ugostila je i brojne festivale uz koje se vezuje i ono najbolje što smo vidjeli na njenom platnu, uglavnom fokusirano na off priredbe koje se ulaguju radikalnijoj filmofiliji poput 25 fps-a (Daniel Schmidt), Subversive Film Festivala (Panahi) koji je gostovao u sklopu manifestacije »Signali nad gradom« kojom je filmski obilježena 70 obljetnica oslobođenja Rijeke, i HRFF-a kao šlaga na njegovoj programskoj torti (Akerman, Weerasethakul, Gomes). No i razvikaniji festivali poput ZFF-a ponekad su znali ubosti ultimativno remek-djelo, poput Mascarova »Neonskog bika«, iako je tog zanimljivog Brazilca otkrio Subversive u čijem je programu prošlog ožujka prikazan njegov igranofilmski debi »Vjetrovi kolovoza«.

Slava kurvi

Nadamo se da duo »Tim & Tom«, u kojem je prvi trenutno zadužen za konačnu pretvorbu Hrvatske u korporaciju, a drugi za blajburgijanje naroda, s ‘mladomisnikom’ Petrovom koji ih omamljuje tamjanom, neće na njen program dovesti neki »Četverored 2«.

Ono što nas također brine, simptomatična je odsutnost Amerindie produkcije u našim art kinima, iako joj se događa svojevrsna renesansa, s intrigantnim autorima poput Axela Rossa Perryja (Queen of Earth), Josha Monda (James White), Ricka Alversona (Entertainment), Ricka Fumuyiwe (Dope), Jakea Mahaffyja (Free in Deed) i već spomenute Holmer (The Fits). Čast izuzecima poput simpatične Marielle Heller (Dnevnik jedne tinejdžerice). Ipak, njeno najveće iznenađenje ostaje u nas još uvijek nevidljivi komad mikrobudžetnog (kvir) naturalizma – »Tangerine« Seana Bakera – ambijentiran među transrodnim kurvama na ulicama Los Angelesa, s neodoljivom Kitanom Kiki Rodriguez u ulozi nestašne Sin-Dee Relle, koja nakon izlaska iz zatvora saznaje da se njen dečko i svodnik spetljao s drugom, te im pokušava ući u trag, za osvetu spremna. Da bi čitava stvar za Sin-Dee bila još gora, ta ‘druga’ ima vaginu. Klimaks će se dogoditi jedne tužno smiješne badnje večeri u doughnut shopu, čiju će trans ekipu iznenaditi neočekivani dolazak armenskog taksiste Razmika i njegove bijesne punice.

I kad smo već pomislili da će se Bakerovim trans kurvama dogoditi ono najgore, nastradala je tek jedna perika koja će okončati u vešmašini. Da, bila je to velika godina za filmske kurve, počevši od neodoljivog »Tangerinea«, pa sve do korejske »Madonne« i izvrsnog »Much Loved« Nabila Ayoucha (njima bismo mogli pridodati i izvrsni u nas prevedeni roman »U kamenu« Clemensa Meyera koji vapi za filmskom adaptacijom ma koliko ona bila vruć i težak zalogaj). No Ayouchova priča o grupi marakeških prostitutki čija se klijentela mahom sastoji od žitelja Emirata, koji dolaze u Maroko u posebnim seks aranžmanima, toliko je iznervirala dio publike, da je njen autor počeo dobivati prijeteće poruke na internetu, dok je glavna glumica Loubna Abidar bila napadnuta na ulici Casablance usred bijela dana, nakon čega je Ayouch dobio azil u Francuskoj. Što reći nakon toga nego parafrazirati našu voljenu Alexandru i našim ‘građevinama’ poručiti, »Happy New (Fucking) Year, bitch!«.