Oživljavanja mrtvih likova i sve bizarnijih zapleta nije svojina samo sapunica
Ako je Blake Carrington preživio teroristički metak u realizmu, zašto bi u fantasyju išta bilo nemoguće. Uostalom, Harry ne pogiba, mogućnosti su neizmjerne
Steroidima izdeformirani Sylvester Stallone i dalje skače po šumi ili preko vijače, bez grama sala, ali i prave karizme; Harrison Ford se i u šezdesetoj bavi kristalnim lubanjama, a Bruce Willis se „apdejtao“ tek tako što mu novi suparnici imaju veze s internetom. Nema tu kulta starosti, samo priželjkivane vječne mladosti. Pa dok se karte prodaju, i oni će živjeti. No pred svih je njih zato stavljeno ogledalo u obliku Hrvača Mickeya Rourkea – genijalnog portreta novih početaka i starih istina.
Pa ako nema gracioznog starenja, i ako blagajne kinodvorana i prodani primjerci knjiga diktiraju tempo, onda je stvarno sve moguće. Ne samo uskrsnuli Blake Carrington, nego i dvocifreni nastavci serijala o filmskim ili literarnim likovima u kojima kreatori više nisu ni bitni, a gdje se prizivaju manufakture kakve je svojedobno imao Alexandre Dumas Otac. Ili, kako bi rekla nova njemačka tinejdžerska spisateljska zvijezda Helene Hegemann kad su je ulovili u plagiranju: originalnost je out, traži se autentičnost. Što god to značilo. Činjenice su ipak neumoljive: sedam knjiga o Harryju Potteru prodano je u više od 400 milijuna primjeraka, dok je šest filmova zaradilo ukupno pet i pol milijuna dolara. Brojke su to pred kojima se duboko naklanja bilo koja kreativnost, originalnost ili moralni osjećaj. Bude li potrebno, sve će to biti suspendirano zbog još jednog nastavka o čarobnjaku s ovećom prostatom. Htjela to J. K. Rowling ili ne.
