Ima neke proklete simbolike da je ovogodišnje izdanje Berlinalea odustalo od jednog od svojih najzanimljivijih programa, poznatijeg kao Kulinarisches Kino (Kulinarsko kino). Kao da su njegovi kuratori nakon svih ovih godina tijekom kojih su nas upozoravali na pošasti GMO-a, promovirajući zdravu i organsku hranu, digli ruke od svega. Uostalom, jedan od onih koji se već godinama bavi odnosom pandemijskih zaraznih bolesti i našeg dijaloga s prirodom koji je često bio u fokusu te off selekcije, prvenstveno preko proizvodnje hrane, je i američki biolog Rob Wallace, autor knjige »Velike farme proizvode veliku influencu« (»Big farms Make Big Flu«). Prema njemu, ovo što nam se trenutno događa neće prestati sve dok ne promijenimo svoj odnos prema načinu proizvodnje hrane u svijetu, podređene profitima korporativnih štetočina koji pronalaze svoje toteme u Bolsonaru.
Došli smo, naime, u bizarnu situaciju u kojoj nas izvanredne mjere tjeraju da više ne možemo kupovati namirnice na lokalnoj tržnici, barem na onih nekoliko štandova kojima još vjerujemo, već nas usmjeravaju na trenutno jedino dostupne trgovačke lance i njihovu mahom nezdravu hranu. A ministrica poljoprivrede se zalaže da kumice od sada pa nadalje prodaju svoje proizvode online. U takvoj klimi, kuratori Kulinarskog kina očito su shvatili da je njihova misija ne samo nemoguća, već i neučinkovita, te da na Berlinaleu više nemaju što tražiti. Kao da je sve otišlo kvragu. Na sreću, Berlinale Street Food koji
je nudio svoja organska jela – u rasponu od korejske do bavarske kuhinje – u sinergiji s tim programom, nije odustao. Tek je prebacio lokaciju ispod kupole berlinskog Sony Centera koja ga je barem štitila od dosadne kiše.
Paraziti i ezoterija
No ako već nema Kulinarskog kina, njegovi komadi pronašli su svoj prirodni habitat u nekim drugim programima poput Panorame, u kojoj je prikazan i fini komad »Semina il vento« Danila Caputa u kojem se njegova mlada studentica poljoprivrednog fakulteta vraća na Jug, gdje pokušava oživjeti bakin maslinik. Nisu mu pomogli svi pesticidi ovog svijeta. Tim starim umornim stablima, Caputo jukstaponira najstariju europsku čeličanu udaljenu tek nekoliko koraka dalje, u kojoj njen otac pokušava pronaći novu egzistenciju (autor se referira na epidemiju xilelle koja je razorila maslinike oko Salenta).
Kineska Arkadija
Iako politički naslov filma priziva narativ Yua Hue, koji se prisjeća dana kad je kao dječak plivao žutim morem, kako bi dosegnuo mjesto na kojem je ono postalo plavo. Od njegove prošlosti ostale su tek granitne skulpture radnika, nalik Michelangelovim nedovršenim robovima. I priča jednog 91-godišnjaka koji se prisjeća vremena gladi, kad njegova obitelj više nije bila u stanju obrađivati lužnatu zemlju, sve dok nisu formirali manje radne jedinice prema Maovim diktatima.