Na klupskoj televiziji Nogometnog kluba »Liverpool« u večernjim satima četvrtka premijerno je prikazan kratkometražni, dvadesetdvominutni dokumentarni film o Dejanu Lovrenu pod naslovom: »Lovren: Moj život izbjeglice« u kojem opisuje svoju i životnu dramu svoje obitelji koja je iz ratnog vihora što je zahvatio Bosnu i Hercegovinu bježala na sigurno… Potresna priča govori o trogodišnjem Dejanu koji s roditeljima napušta dom u Kraljevoj Sutjesci i bježi od rata u Njemačku, ali i dolazak u Karlovac kao desetogodišnjak 1999. godine, o svakodnevnim odlascima na treninge u Zagreb u kojem je početkom 2004. godine postao igrač »Dinama«…
Dirljiva priča
– Volio bih da mogu objasniti sve što se događalo. Početkom rata ljudi su se jednostavno promijenili. Sjećam se samo zvuka sirena i straha jer sam pomislio na bombe, na to da će se nešto loše dogoditi. Sjećam se kako smo se skrivali u podrumu i onda odlučili otići u Njemačku – prisjeća se Lovren u filmu odlaska iz rodnog mjesta u potrazi za sigurnim životom.
Premijera intimne Lovrenove ispovijesti o teškom djetinjstvu koincidirala je s aktualnom izbjegličkom krizom što potresa Europu.
– Apeliram na vlasti: Dajte izbjeglicama priliku, dajte im priliku. Lako će se prepoznati tko je od njih dobar, a tko ne. Sve to što vidimo da prolaze izbjeglice koje dolaze u Europu, prošao sam i sam i znam kako je obiteljima koje sada prolaze to isto. Znam kakav je osjećaj kada te netko ne želi u svojoj državi.
Bijeg u yugu
Dirljiva priča o ratu u Bosni i Hercegovini »što je došao preko noći, odjednom, i prekinuo skroman, ali miran život u rodnom selu Kraljeva Sutjeska«, o sukobu triju zaraćenih naroda Bosne i Hercegovine i neke obiteljske tragedije (tetkov brat zaklan je na kućnom pragu, a otac njegova prijatelja poginuo je u borbi) dirnuo je velik broj navijača »Liverpoola«, ali i drugih ljudi u Engleskoj.
– Tetka se nikad nisam usudio pitati išta o tome. Zato smo se sa sela prebacili u grad Zenicu koja je uskoro bila granatirana. Sirene za uzbunu i detonacije granata moja su prva sjećanja. U granatiranju obližnje tržnice ubijeno je 15 ljudi. Nakon toga smo samo izletjeli iz podruma, potrpali stvari u nekoliko torbi, sjeli u naš mali auto, stari »yugo« i krenuli za Njemačku, do koje smo stigli nakon cjelonoćne vožnje i puta koji je trajao 17 sati.
Bijeg je bio tako brz i neplaniran da Lovrenovi nisu uspjeli riješiti »papirologiju« koji bi im jamčila trajni azil u Njemačkoj pa su u zimu 1999. godine deportirani u Hrvatsku i završili u Karlovcu.
– Govorio sam hrvatski, ali ne pravilno. Nisam znao prave riječi ni fraze i kada sam s 10 godina došao u zemlju gdje do tada nisam živio, bilo mi je jako teško. Nisam razumio jezik, nisam znao čitati ni pisati i svi su me pitali »Zašto je tvoj naglasak drugačiji od našeg?« – prisjetio se Lovren, koji posebno pamti dan kada je otac za 350 kuna morao prodati njegove klizaljke kako bi platili račune. Zato je Lovren, čija djeca odrastaju u obilju, vrlo osjetljiv po nekim pitanjima…
– Ponekad, kada kćer traži da joj kupim igračku, kažem: »Nemam novca«. Mora shvatiti da ništa u životu ne dolazi lako, da joj nije potrebno 20 igračaka, da može biti jednako sretna s jednom.
Film o Lovrenu može se besplatno pogledati na službenoj internetskoj stranici »Liverpoola«.
