Zagrebački filmski festival gostuje u ponešto reduciranom izdanju u riječkom Art-kinu »Croatia«, što ne znači da mrvice na stolu ne moraju biti ukusne. Riječko gostovanje otvara mučna socijalna drama »Tiranosaur« Paddyja Considinea koja je već osvojila publiku Sundancea. Iako su je kritičari opisivali kao brutalniju verziju Loacha, njen sirovi i krajnje uznemirujući prosede puno više duguje autorovom australskom kolegi Justinu Kurzelu (»Snowtown«). 

    Njen antipod je izvrsna satira »Četiri lava« Christophera Morrisa koja se sprda s postrujaskim paranojama na tragu ponajboljih izdanja britanskog TV sitcoma. Morrisova režija priziva duhove Rickyja Gervaisa (»U uredu«). Sada ga zamjenjuje suludi Nigel Lindsay u ulozi vođe grupe sheffieldskih Pakistanaca koji pripremaju veliku terorističku akciju, iako ni sami ne znaju koju bi metu odabrali, dok u pauzi uspavljuju sinove uz džihadsku verziju »Kralja lavova«, gutaju SMS karticu da bi izbjegli prisluškivanje i odlaze u Pakistan na vježbe gdje će zabunom pogoditi ni manje ni više nego Bin Ladena. Uz njih se Stillerova Frat Pack škvadra doima poput početnika, iako Morrisov prokleto smiješni film poput svih pametnih satira postaje jako ozbiljan. 

    Ponešto drukčiji pristup arapskim temama i tretmanu etničkih manjina rabi Ayla Gottschlich u finom doksu »Kandidati« čija je priča smještena u 7a razred specijalne berlinske škole, pri čemu autorčin prosede puno duguje Cantetovu »Razredu«, balansirajući negdje na pola puta između angažiranog (dječja prava) i pedagoškog. (D. RUBEŠA)

    »Soba« govori o ženi koju je psihopat i silovatelj zatočio u minijaturnoj sobici, u kojoj je rodila dijete. Otac je silovatelj, majka crpi psihičku snagu iz sinovljeva društva, a sin odrasta ne znajući za vanjski svijet. Zagušljiva i mučna radnja odvija se kroz nevini pogled petogodišnjaka. U »Michaelu« protagonist je tridesetogodišnji pedofil koji je u mračnom, zvučno izoliranom podrumu zatočio dječaka kojega siluje i emocionalno mrcvari objavama da su ga se roditelji odrekli i da ne žele čitati pisma koja im dječak redovno piše, pronalazeći u tome jednu od malobrojnih utjeha. 

   Apsolutne žrtve

  Razlika između »Sobe« i »Michaela« je u tome što je »Michael« eksplicitniji. Dok se dječak u romanu skriva u ormar kad silovatelj dođe k majci »u posjet« i tako štiti sebe (ali i čitatelja) od onoga mučnog, teškog, potresnog što se događa u sobi, »Michael« pokazuje silovanje dječaka skoro dokumentaristički, zapravo kroz detalje koji još izravnije bude stravu: vidimo, na primjer, kako Michael nakon silovanja pere spolovilo u lavabou, ili kako u podrum unosi lubrikant. 

    I u romanu i u knjizi, iščekivanje se rasteže do pucanja živaca. Ono što se čeka je iskupljenje. Dječak u »Michaelu« je apsolutna žrtva. Osjećaj nepravde guši kao knedla u grlu. Spas bi mogao doći svaki čas: kad mladi Fritzl odvede dječaka na izlet u udaljeno izletište, ili kad mu u posjet nenajavljeno navrati kolegica s posla. Samo, iskupljenje stalno izmiče, redatelj kao da se naslađuje, kao da se izruguje gledatelju servirajući mu sve šokantnije prizore sadizma.   

Snaga filma

Konačno, na kraju, i u »Sobi« i u »Michaelu«, dječaci se nekako uspiju, jedva jedvice, sami izboriti za svoj spas: dječak u »Sobi« hini da je mrtav i njegov ga otac iznese u dvorište da ga zakopa (ovo je podosta neuvjerljiv dio romana); a u »Michaelu« spas je ostavljen za sam kraj, kad silovatelj pogine u prometnoj nesreći, a njegova ucviljena majka dođe počistiti stan. 

    »Michael« bi trebao biti kontroverzan zato jer ne osuđuje zločinca, nego ga prikazuje »izvana«, mehanički distancirano. Upravo je u tome i snaga ovog filma; da je drugačije, on bi bio tendenciozan i patetičan. Redatelj Schleinzer je izbjegao tu zamku i zavrijedio odličnu ocjenu u gustoj konkurenciji devetog ZFF-a. A što s teškim naramkom mučnih dojmovima koje nam je ostavio? S tim slikama neka se svatko bori kako zna, onako kako se borimo protiv suvremenih junaka crne kronike.