Francuski pisac Michel Houellebecq pojavljuje se u filmu »Near Death Experience«, Šveđanin Roy Anderson zaokružuje svoju trilogiju, Japanac Shiny Tsukamoto ima priču o odbjeglom japanskom vojniku u filipinskoj džungli, a Amos Gitai portretira djevojčicu u bijegu od okrutnosti rata
VENECIJA U zadnje vrijeme francuski pisac Michel Houellebecq sve češće se pojavljuje na filmu, vjerujući valjda da je riječ o mediju u kojem on može najbolje realizirati vlastitu narcisoidnost. Nakon što je u Niclauxovu filmu »Otmica Michelea Houellebecqa« koji je nedavno mogla vidjeti publika zagrebačkog Festivala subverzivnog filma, inscenirao vlastitu otmicu, sada tumara brdima južne Francuske ne bi li pronašao najidealnije mjesto za samoubojstvo, odjeven u kostim biciklista s logom poznatog proizvođača kemijskih olovaka otisnut na majici, koji bi valjda trebao sponzorirati njegov suicid.
Riječ je o najnovijoj ludoriji »Near Death Experience« belgijskog autorskog tandema starih pankera Benoit Delepine & Gustave Kervern u kojoj Houellebecq doduše ne portretira sebe već Paula, umornog radnika u call centru, iako su unutarnji monolozi njegovi. On dakle ne samo da ulazi u kadar fizički, već donosi sa sobom i prepoznatljivi pesimistički stil, začinjen onim dobro znanim izgubljenim pogledom, uz neizbježnu cigaretu koja se klati između srednjaka i prstenjaka. »Uvijek sam vjerovao da samoubojstvo ne zahtijeva samo hrabrost, već i sreću« – kaže pisac. I sam priznaje da bi izvršio samoubojstvo puno ranije da ga u tome nisu sputavala djeca. »Mrtav otac vrijedi više od beživotnog oca« – kaže on ironično. Dok vuče za sobom kržljave noge utegnute u kratke tajice, priča sam sa sobom, pleše uz zvuke »Black Sabbatha« i vodi bizarni dijalog s endorfinom, alkaloidom iz bobica kojima se hrani, tragično se stalno isprepliće s komičnim.
Izgubljene individue
Sličnim kolosijekom balzamiranih i izgubljenih individua kreće se Šveđanin Roy Anderson u najnovijem filmu bizarnog naziva »Golub koji je sjeo na granu razmišljajući o vlastitoj egzistenciji«, kojim autor zaokružuje trilogijuzapočetu s »Pjesmama s drugog kata« i nastavljenu s »Vi živi«. Film je sumanuta zbirka minimalističkih, krajnje apsurdnih, iritantno hladnih i oniričnih minijatura snimljenih u 39 sekvenci, koja igra na tenziju banalnog i egzistencijalnog, fokusirana na dvojicu prodavača showbiz drangulija kao suvremenih inkarnacija Don Quixotea i Sancha Panze. Njihov kufer krije plastične vampirske zube različitih veličina, vrećicu koja se smije i tjera ljude da budu sretniji te masku Krezubog starca. Kako film odmiče, njegovi izgubljeni protagonisti postaju sve bliži apokalipsi, iako o njima ovisi hoće li je izbjeći.
Apokalipsu je proživio i protagonist najnovijeg komada Shinyje Tsukamota »Nobi« (Vatre na visoravni), odbjegli japanski vojnik koji se u transu probija filipinskom džunglom u smiraju Drugog svjetskog rata. Iako je njegovu agoniju već prikazao Kon Ichikawa u istoimenom filmu iz 1959, ovdje smo ipak daleko od klasičnog remakea, jer Tsukamoto uranja puno dublje u najmračnije predjele ljudske duše, začinivši svoje febrilne kadrove komadima otrgnutog mesa, amputiranim udovima i kanibalskim orgijama. No iako je riječ o filmu u kojem praktički nema mjesta ženama, najsumanutija scena vezana je za jednu opaku filipinsku gerilku u džipu koja Japance rastura mitraljezom, kao da je izašla iz nekog kultnog grindhousea.
Mala heroina
No iako su njegove naglašene emocije »publiku oborile s nogu«, kako to kritičari vole napisati kad nemaju pametnijih riječi, autor u isti mah nepotrebno igra na prenaglašenu vizualnu mizantropiju, koliko god je u stanju sjajno pokazati ekstremne oblike boli.
U filmu ima jako malo izgovorenih riječi, igra se na film kao osjetilno iskustvo, u kojem osluškujemo kiše, šum lišća i zemlju koja odjekuje pod nogama autorove djevojčice. Poput japanskog vojnika iz Tsukamotova filma, tako i Gitaijeva mala heroina čija je kompletna obitelj skončala u konclogoru, mora upregnuti animalne instinkte da bi preživjela u svom šumskom gnijezdu u bijegu od okrutnosti rata koju ne može izbjeći, dok autor u portretiranju njene dječje naivnosti pokušava dokazati da »stvarnost holokausta nadmašuje svaku maštu«, kako je to Philip Roth napisao za Appelfeldov opus.
