Dok sam gledala »Ljeto s Monikom« osjetila sam fizički što znači biti mlad – izjavila je genijalna Claire Denis u dokumentarnom filmu »Nepozvani kod Bergmana«. Senzualni komad litvanske redateljice Alante Kavaite »Ljeto za Sangaile« proizvodi sličan emotivni učinak kao i Bergmanov film.

Ipak postoji bitna razlika između Monike i Sangaile, iako obje proživljavaju erotske užitke tijekom ljetnih praznika u bukoličnom ambijentu otoka/sela. Jer, dok će se Monikino ljeto seksualne inicijacije okončati njenom trudnoćom, kad idilu otoka zamijene klaustrofobija i hladnoća Stockholma, u Sangaile uz erotsku (lezbijsku) žudnju postoji i žudnja za letenjem, iako ona pati od vrtoglavice. Zato pokušava učiniti sve da se oslobodi straha od visine, od penjanja na terasu nebodera, do klimaktičnog penjanja na dalekovod.

17 ožiljaka

Erotika i aeronautika. Iz polja zlatnog žita u cockpit. Jer, ljeto će okončati, ali ne i junakinjina strast za letenjem. Paralelno s otkrivanjem tijela, u filmu se dakle događaju i pokušaji Sangalie da realizira letačke snove, prebrodi strah od visine i postane avijatičarka. I dok je njena afirmacija žudnje za letenjem povezana sa slobodom u zraku, gdje joj ne treba nitko osim nje same, da bi se (seksualno) afirmirala na tlu treba joj Auste, iako je njihova veza na neki način i klasno determinirana (Auste živi u bezličnom neboderu, a Sangalie u dizajnerskoj šumskoj vili).

No taj isti zrak povezuje i Jean-Benoit Dunckel kao druga polovica dua »Air«, sada bez Nicolasa Godina, kojeg je Kavaite angažirala kao autora originalnog filmskog soundracka, čije minimalističke partiture igraju na zvukove obližnje elektrane, pored koje Sangalie i Auste vode ljubav. Riječ je o glazbeniku kojeg Sofia Coppola naprosto obožava, iako on nije jedina poveznica s njenim opusom.

Estetika Kavaitina komada priziva duhove Coppolina filma »Samoubojstva nevinih«, samo što suicide sada zamjenjuje samoranjavanje šestarom, dok Sangaile na vlastitoj koži rezbari 17 ožiljaka, što je ujedno i dobitni broj tombole koji joj je namjestila Auste, dok je radila kao hostesa na aeromitingu, gdje su im se prvi put sudarili pogledi. Njena emo faza krije se i u odnosu s frustriranom majkom, bivšom balerinom, koja joj je u djetinjstvu rekla da je njeno ime koje u prijevodu znači »snažna«, krajnje dijametralno njenoj eteričnoj prirodi.

Nemirna ljepota

Zato čitav film praktički pripada nemirnoj ljepoti Julije Steponaityte, u isti mah pasivnoj i impulzivnoj, koja priziva nimfete i snolike djeve iz »Bilitisa« Davida Hamiltona. A Auste je ta koja će joj podariti pogled, pulsacije i ljubav, kad Sangalie pristaje na njenu igru i postaje njen fotografski model.

Zato erotizam filma počiva na transgresiji njene krhkosti, ali ne u diskursu šoka, već kao igra.

No eros nije samo igra tijela već i svjetlost u rasponu od Malicka (Sangaileino penjanje na stablo) do  Guiraudieja (prizori na jezeru kao lezbo varijanta »Neznanca na jezeru«). I kad je Kavaite u jednom razgovoru rekla da je »Ljeto za Sangaile« prvi litvanski film LGBT tematike u njenoj povijesti, što drugo reći nego »Eureka!«. I zaželjeti Sangaile dobar let.