ZAGREB » Među prvim gledateljima filma »Lincoln«, Spielbergovog konja u utrci za Oscare, vlada konsenzus da je posrijedi naslov kojim je najpoznatiji svjetski redatelj prekinuo niz osrednjih i mlakih filmova, a list »Guardian« s ushićenjem kliče kako je taj biografski film »Rolls Royce filma«. Film smo uoči početka kino distribucije pogledali jučer na novinarskoj projekciji u zagrebačkom Cinestaru, nakon čega se svi oni superlativi čine neshvatljivima. 

   Zasićen prekomjernom, teško podnošljivom dozom sladunjavih stereotipa, biografski film o najslavnijem američkom predsjedniku Abrahamu Lincolnu prati nekoliko intenzivnih, dinamičnih tjedana u njegovu životu, uoči izglasavanja povijesnog 13. amandmana kojim se ukida ropstvo, a crnci pred zakonom izjednačuju s bijelcima. Dok traje građanski rat između Sjevera i Juga, Lincoln se daje u riskantnu kampanju prikupljanja glasova za amandman kojemu, paradoksalno, izvjesnost primirja s Jugom stoji na putu. 

   Golem dio filma svodi se na zakulisne političke pregovore, obilježene barokno raskošnom retorikom, koja u dijalozima (scenarist Tony Kushner) djeluje zabavno i živo. Lincoln je u izvedbi Daniela Day Lewisa suhonjav dugonja s jednako suhonjavom karizmom koji voli daviti ljude naoko nasumičnim pričama, u stilu Broja Jedan iz Alana Forda, eda bi na koncu iz tih banalnih priča iz svakodnevnog života nekako iscijedio poantu koja koliko-toliko korespondira s temom o kojoj se trenutno razgovara. 

   Day Lewis glumi kao prosječni hrvatski kazališni glumac: za njegove bismo emocije prije rekli da su puke afektacije, a lik kojega bi trebao oživjeti na platnu, zajedno s njegovim kompleksnim moralnim dvojbama, manipulacijama i odnosima sa sinovima – nikad ne prestaje biti papirnat, dvodimenzionalan lik s kovanice od jednog centa. Daniel Day Lewis kao da se u ovom filmu zadovoljava time da se pogrbljen mota po kabinetima Bijele kuće sa smiješnom bradom i cilindrom na glavi. 

   Najveći je problem ovoga filma njegova izražena propaganda, koja ga idejno svodi na razinu predizbornih spotova iz devedesetih: sve je tu u službi poruke o beskrajnim moćima američke demokracije i dičnoj, polubožanskoj ulozi predsjednika Sjedinjenih Država, dakle jedan od onih filmova koji će vam servirati jeftino upakirane parole o američkom patriotizmu kad god se za to ukaže prilika. Tom forsiranju patriotske patetike imamo zahvaliti što, na primjer, na početku filma, neuki vojnici iz crnačke divizije usred ratišta recitiraju napamet naučene rečenice iz Lincolnovog govora, ili onaj ridikulozni monolog Lincolnovog sina koji s monstruoznom dozom patosa objavljuje kako će i on, eto, u rat. 

   Najzanimljiviji su dijelovi filma oni u kojima se Lincoln ne ukazuje: za vrijeme prljavijih etapa kampanje u kojoj republikanci prikupljaju glasove od labilnijih demokrata, i za vrijeme burnih parlamentarnih rasprava. Sjajnom se izvedbom iskazao Tommy Lee Jones kao vođa republikanaca, koji nadmoćnom karizmom koju isijava u filmu odaje tihu bukvicu Danielu Day Lewisu, koji se pak čini nemoćno sapet ulogom.