Van der Weyden, Mr Merde, Toni Erdmann, Immortan Joe, Joker. »Tko su oni?«, pita se Stephane Delorme, kritičar francuskog časopisa »Cahiers du Cinema«. Oni su klaunovi u svim njihovim različitim pojavnostima. Šašavi, monstruozni, razigrani, slobodni i anarhoidni. Hoće li filmska 2019. ostati upamćena po jednom klaunu iz Batmanove ropotarnice? Bilo kako bilo, svi ti klaunovi imaju dva lica. Lice Moći koju emaniraju u (političkom) životu i lice revolta protiv te iste Moći koji emaniraju na filmu. Prisjetimo se pomahnitalog bosonogog klauna Denisa Lavanta u zelenom sakou u Caraxovim »Svetim motorima«. Njegovo lice koje priziva frikovske figure s fotografija Diane Arbus, nije prekriveno klaunovskom maskom. Ali njegove geste klasični su izdanak filmske klaunerije. To je ono klaunovsko oslobađanje ekspresivnosti, svedeno na seriju ekscentričnih grimasa.

No dok Mr Merde (Gdin Govno) iz »Svetih motora« priziva francuski poetski realizam dvadesetih i tridesetih (Vigo, Cavalcanti), »klaun« detektiv Van der Weyden iz Dumontova remek-djela »P’tit Quinquin« bliži je burlesci s početka prošlog stoljeća. U drugoj sezoni te lude TV serije (šifra: »Coincoin de les Z’inhumains«), taj isti detektiv poigrava se krajnje ironično i lucidno s ambigvitetom jezika, izgovarajući »klon« kao »klaun«. Jer, ako geneza »Invazije tjelokradica« pamti tri seminalna autora – Siegela (1956), Kaufmanna (1978) i Ferraru (1993), Dumontovi »body snatchersi« pripadaju našoj epohi.

Sluge narodu

Najrecentnija povijest filmske klaunerije pripada velikim likovima poput keatonovskog klauna Palestinca Elie Suleimana (šifra: »It Must Be Heaven«) koji promatra Pariz kao metropolu ridikuloznosti, policijskog delirija i terora novih tehničkih gadgeta (segway, električni romobil). U »Tonyju Erdmannu«, genijalna Maren Ade uvodi lik oca koji na lice stavlja masku clowna kako bi spasio kćer. Tamo gdje Caraxov klaun Mr Merde ulazi u parišku kanalizaciju, ta ista »fonja« u koju ulazi Tony Erdmann postaje metafora neoliberalne rumunjske stvarnosti u koju je zaronila njegova kćer, koliko god su govna naizgled nevidljiva, jer su njeni interijeri i zahodi bijeli i aseptični. No tko su ti ti isti klaunovi/klonovi danas? To je invazija Trumpovih klonova s licem monstruoznog klauna Bolsonara i Borisa Johnsona.

I novi predsjednik Ukrajine Zelenski ušao je u predsjednički ured direktno iz showbiza, igrajući se »klauna« u liku imaginarnog predsjednika Ukrajine kojeg je utjelovio u popularnoj TV seriji »Sluga narodu«. Sličnu trajekoriju slijedi i talijanski komičar/klaun Beppe Grillo. Samo što se njegov transfer iz klaunerije u politiku dogodio nešto ranije. Tu je i naš »klaun« Dario Juričan aka Milan Bandić kojem ne treba maska da bi tijekom predsjedničkog sučeljavanja odbrusio KGK, Škori i Đapiću kratko i jasno, »Vi ste ustaše!«. Nakon što su na voditeljevo pitanje što misle o pozdravu »Za dom spremni«, mudrosrali kako to jest ustaški pozdrav, ali ga moramo tolerirati jer su ga koristili i naši branitelji koji su spašavali zemlju od agresora. Iako najveći klaun među njima ostaje Trump kojem jedina dama u tom populističkom triju lažnih »sluga narodu« vjerno služi.

Immmortan Trump

Dovoljno je promatrati figuru opakog »klauna« Immortan Joea (šifra: »Mad Max: Fury Road«), njegovu frizuru i čeljust. Čisti Immortan Trump. Jer, figura dobrog starog cirkuskog klauna danas se pretvara u nešto krajnje negativno. Kazati za Trumpa da je politički klaun koji koristi »deep fake« kao najmoćnije oružje, najgora je moguća uvreda. Ta klaurnerija intenzivira se s Twitterom. Zato i ne čudi enormni uspjeh Philipsova »Jokera« (Joaquin Phoenix), koji postaje antidot serioznog Waynea/Batmana. Jer, za razliku od karikaturalnog Burtonova Jokera (Jack Nicholson) i onog pompoznog u Nolana (Heath Ledger), teen konzumenti multipleksa očekivali su još jednog Jokera kao eksplozivnu figuru. Iako je Todd Phillips oslobodio njegovu klaunovsku figuru do kraja.

Joker je klaun po profesiji, zabavljajući prolaznike na newyorškim pločnicima. Njegova »politička« agenda je ulagivati se onima koje je sistem sjebao. On postaje njihovo deformirano zrcalo. Katalizator nekontroliranog revolta. Totalna figura kaosa, nesposobna za bilo koju drukčiju političku elaboraciju, osim ako ona nije povezana s patološkim žudnjama, dok pleše na ruševinama i stepenicama svijeta uz zvuke Garyja Glittera. Za razliku od nekih novih klaunova poput Trumpa i Bolsonara koji nas ne nasmijavaju već plaše. Njihovi antipodi su racionalni techno klaunovi poput IT manijaka koji se kriju iza hladne mehaničke maske od kartona.