Naravno, time smo puno dobili na kvaliteti slike i svjetlosti, ali i izgubili njihovu suptilnost. I dok je digitalni format slike recimo išao u prilog komediji »Perfect Days«, prosedeom više hollywoodskoj nego češkoj, u kojoj se jede sushi i živi u fensi apartmanima, u »Pupoljcima« je čistoća slike svojevrsni balast njenom ambijentu sivila i očaja jer on traži prljaviju teksturu. Jedini razorni efekt koji je u tom mučnom, ali finom komadu Zdeneka Jiraskyja proizvela digitalna slika bila je završnica sa sletom ispranih radnica u dvorištu rafinerije koreografirana u stilu komunističke Spartakijade i garnirana raskošnim vatrometom koji se dogodio nakon što je u bliskom susretu s jurećim vlakom eksplodirao kombi vijetnamskog imigranta koji je prevozio novogodišnju pirotehniku. Upravo taj vatromet, toliko stvaran da nam se učinio kao da je tu pred nama, bio je snažni kontrast hladnoj snježnoj noći u kojoj su smrznuti »pupoljci« zabavljali publiku kako bi barem na trenutak zaboravila očajnu svakodnevnicu. 

   Odvažni sukob

Ambijent koji fotografira Jirasky u »Pupoljcima«, sveden na automat klubove, otužne striptize u jeftinim bircevima, umorne vijetnamske prodavače kineske robe sve po trinaest, izgubljene željezničke tračnice i depresivne vedute rafinerija kojima bauljaju pijani anđeli prljavih krila, nimalo se ne razlikuje od onog koji sondiraju radikalne tenzije kineskog socijalnog doksa i njegove ključne autorske figure poput Wang Binga, Jie Zhangkea i Peng Taoa. Ali kad Bing u najnovijem potresnom doksu »Tri sestre« odlazi na kinesko selo izolirano u planinama Yuana da bi nam pokazao kako izgleda mizerna svakodnevica triju djevojčica napuštenih od roditelja i prepuštenih sebi samima, njegov je veliki komad pretvoren u diskurs o gubitku referencijalnosti digitalne slike, ali i njenoj snažnoj dokaznoj vrijednosti. Čitav Bingov opus sveden je na odvažni sukob filmske tradicije i nepreglednih granica digitalnog, dok pokušava radikalizirati rossellinijevski diskurs kompozicije kadra, pritisak onog što dopire izvan kadra, ali i njegove sentimente. 

    Bingova nemirna kamera stalno slijedi njegove male junakinje, približava im se s dignitetom, sudara s njima i ostavlja ih same u nevjerojatnoj iskrenosti. To je živi film koji se bori zajedno s nama, dijeli s nama šaputanja i uzdahe snimatelja, a da u skladu s Herzogovom etikom ni u jednom trenu ne upada u zamku pornografije bijede. Njegov film je čisto iskustvo. Vječni slijed rituala, pokreta i malih čuda. Zamišljanje onog nezamislivog u mizernim ljudskim životima. Uvijek je tu autorova snaga lociranja ljudskih figura u prostoru, kako bi dopustio publici da i sama pronađe mjesto u njemu. Taj dvostruki proces traži puno vremena i stpljenja jer su njegovi filmovi jako spori i dugotrajni, kad prostor postaje platno vremena (nakon maratonskog »West of Tracks« koji traje nešto više od 9 sati, 150 minuta koje smo proveli u društvu »Tri sestre« doimaju se poput kratkiša). Uvijek je ljudski rad taj koji ostaje u prvom planu, njegovo nekad i njegovo sad, njegovo poricanje i njegova degradacija.   

Etos i Patos

Način na koji Bing tretira djecu puno duguje Taovoj »Maloj leptirici«, još jednom bolnom kineskom filmu u kojem slabi eksploatiraju slabije. Riječ je o siromašnom kineskom bračnom paru koji za mizernih 1000 yuana kupuje djevojčicu bez žigica koja ne može hodati jer je oboljela od teške sepse i biva natjerana na prosjačenje. No dok se u majci postepeno bude osjećaji, otac odbija nabaviti lijekove kako bi uštedio novac jer mu za vratom stoji stanoviti Luo koji eksploatira jednorukog dječaka s kojim se djevojčica zbližava. Ono što je u Bingovu filmu sestrin osmijeh, to je u »Maloj leptirici« pogled Taove male heroine ostavljene na mostu u krajnje suzdržanoj i discipliniranoj filmskoj završnici. 

    Vidjeli smo u zoni kineskog doksa doista velike filmove. Sjetimo se recimo Yinga Lianga i njegova komada »Kad padne noć« koji fino ruši granice između fikcije, filmskog eseja i doksa. Njegov lik majke koja pokušava otkriti što je otišlo kvragu u kineskom društvu nakon što je njen sin uhvaćen i maltretiran zbog vožnje neregistriranog bicikla, te bez procesa osuđen na smrt jer je u osveti ubio šestoricu policajaca, doima se kao da je izašla iz »Peticije«. Identičnom temom pozabavio se i doks kineskog umjetnika Ai Weiweija »Usamljeni čovjek« iako se njegova strateška sinergija etosa i patosa ponešto razlikuje jer se Liangov film više emotivno identificira s majkom, koju su tajno zadržali 143 dana u ludnici da ne bi mogla svjedočiti. U neobičnim kutevima beznađa Liang promatra majku kako vozi bicikl dok nevidljivi zvučnik najavljuje »spektakularnu« Olimpijadu, te ju slijedi kod senilnog krojača kojeg će zamoliti da na sinove hlače koje će nositi na smaknuću stavi patentni zatvarač umjesto dugmadi. Tada postaje jasno da njena kolateralna šteta nije ništa manja od one koju je otrpjela majka iz »Pupoljaka« kad je pristala skinuti se gola za tvornički kalendar i ribati pisoare da bi nahranila obitelj. Jer tanka je nit koja povezuje njihovu Olimpijadu i Spartakijadu.