RIJEKA – Zajednička priča Kaje Šišmanović i Matije Hajdarhodžića počela je prije osam godina, a za to vrijeme su zajedno pisali, snimali, režirali i putovali. Njihov YouTube kanal »Future Yugoslavia« za sada ima dvije objavljene serije, »Trčeći s izbjeglicama«, koja je snimana 2015. godine za vrijeme izbjegličkog vala te »Dnevnici iz Medike«, u kojoj je Matija protagonist. S obzirom na to da je ovo dvoje mladih zagrebačkih filmaša prije nekoliko dana stiglo u posjet Rijeci, a uskoro izlazi i zadnja epizoda serije »Dnevnici iz Medike«, bilo je idealno vrijeme za popričati s njima. Do sada su ukupno za kanal napisali 14 scenarija koji, ako gledamo kronološki, postaju sve više igrani nego dokumentarni i tako ih misle raditi, a najviše ih zapravo zanima kombinacija rodova poput doku-fikcije.
– Mi sada ispadamo kao dokumentaristi, ali nismo dokumentaristi, imamo dvije strane: s jedne strane volimo filmove, a s druge volimo raditi TV, te emisije, serije i slično. Tako da ovo, iako je za sada isključivo dokumentarno, to bi trebao biti naš kanal za serije, a kako stvari stoje, jednostavno je dokumentarno jeftinije od igranog – objasnio je Matija Hajdarhodžić.

Priča iza Jugoslavije

Osim dviju prethodno spomenutih serija, spremne videomaterijale imaju i za treću koju, kada dovrše i objave, potencijalno mogu uz podršku YouTubea financirati četvrtu seriju i tako djelovati do samoga kraja za koji planiraju poprilično ambiciozne stvari.
– U biti su ta tri materijala sve arhiva i sad kad ih montiramo, tretiramo ih kao »found footage«(pronađenu snimku). Izbjeglice smo snimali 2015., ali od tada ih nismo montirali do prije dvije godine, kada smo ih i objavili. Materijal iz Medike je još stariji, iz 2012., a sljedeći za »Dokudeliju« još stariji – to će biti serija od svog videomaterijala koji posjedujemo moja obitelj i ja od trenutka kad sam rođena do moje dvadesete godine, kada smo se Matija i ja upoznali. To bi trebala biti studija onoga što čini osobu i kako nastaje karakter – kazala je Kaja Šišmanović.
Na svim se mrežama zovu »Future Yugoslavia«, osim na Facebooku koji im nije priznao »Yugoslavia« kao pravo ime. Priča iza ovog, neki bi rekli provokativnog imena, poprilično je smislena i jednostavna, a riječ je o tome da se na Jugoslaviju ljudi uvijek referiraju kao na bivšu, dok Kaja i Matija smatraju da kulturološki svi još uvijek živimo u Jugoslaviji. Na pitanje je li se Hrvatska počela kulturološki mijenjati od ulaska u EU, oboje se slažu da smo još uvijek najbliži ostalim državama bivše Juge.
– Mislim da je Hrvatska baš kombinacija zapadnog i balkanskog. Iako je ovdje više prisutan taj srednjoeuropski stil nego u ostalim bivšim članicama Jugoslavije, osim Slovenije koja tu prednjači, ipak, kulturološki je Hrvatska i dalje najsličnija ostalim bivšim članicama Juge, i još smo jako povezani i sve više postajemo, u zadnje vrijeme se u svijetu filma sve više dešavaju koprodukcije i slično – objasnila je Kaja.

Trčeći s izbjeglicama

Njihova prva dokumentarna serija »Trčeći s izbjeglicama« na specifičan način je pratila putovanje od Sarajeva do Soluna, na kojem su kamerom koju su nabavili svega jedan dan prije puta uspjeli dokumentirati priče stanovnika nekoliko zemalja. Bilježili su mišljenja ljudi o izbjeglicama, kao i načine života na pojedinim prostorima, a odmah u polasku iz Sarajeva njihova mala ekipa posve je slučajno dobila još jednog člana.
– Seriju o izbjeglicama smo snimali dva tjedna, za sve smo se snalazili usput, spavali na kolodvoru, na ulici, u napuštenim objektima… Imali smo plan puta i to je valjda bilo jedino što smo imali osim scenarističkog plana snimanja, a kako nismo znali gdje dolazimo i što će nas sve okruživati, nismo mogli planirati ništa drugo. Matija i ja smo se dogovorili naći u Sarajevu jer je on bio u Dubrovniku, a ja u Šidu pa nam je to bilo na pola puta, a frendica iz Sarajeva nas je povezala sa svojim frendovima u Sarajevu i jedan od njih je bio Raif koji je odmah čim je čuo što radimo odlučio da želi ići s nama i njegovo prisustvo je tada postalo jako bitno i u seriji – rekla je Kaja.
Odmah po izlasku serije su dobili iznenađujuće veliku podršku, još nisu ni objavili svih dvanaest epizoda, a ljudi su ih počeli zvati da gostuju – prvo u Skhwatu u Sisku, onda i u Puli, a u međuvremenu su dali i puno intervjua novinarima diljem svijeta. Za ovu su seriju dobili čak i ozbiljnu ponudu za otkup od HRT-a, no zbog smjene vlasti na televiziji to se ipak nije ostvarilo.

Dnevnici iz Medike

Druga serija »Dnevnici iz Medike« govori o osnivanju skvota u tada napuštenoj zagrebačkoj Medici, a snimani su 2012., u periodu kada je Matija tamo živio. Posljednja epizoda ove serije izaći će sljedećih tjedana, a gledanost je iz dana u dan sve veća. Medika je prije deset godina počela kao skvot, a zatim je vrlo brzo postala kulturni centar, što je i danas.
– To se vrlo često dogodi, skvotovi imaju tu tendenciju, s Metelkovom u Ljubljani je jako slična priča, to su na početku bile tri skvotirane kuće koje su se povezale i stvorile kulturni centar. Čak se možda može reći da kroz deset godina svaki skvot postane kulturni centar, te onda samo prestanu biti skvotovi kada ljudi počnu imati svoje programe, kada u tu igru uđe i novac i gosti pa onda oni koji su tamo živjeli postaju ugrožena vrsta – objasnio je Matija, dodavši da ne osjeća nostalgiju kada gleda materijale iz Medike jer ona još uvijek postoji, dok neki zagrebački skvotovi više ne postoje.
Matija je odmah nakon prvog razreda srednje škole odlučio da želi putovati svijetom, te je tako 15 godina putovao Europom i Azijom, većinom spavajući u napuštenim objektima. Naposljetku je osnovao više od deset skvotova diljem Europe, a najviše vremena je proveo u Barceloni, sjevernoj Italiji, južnoj Francuskoj, Švicarskoj i Njemačkoj. Zanimljiva je činjenica da u samom Zürichu ima čak petnaestak skvotova, dok je Ženeva drugi grad u Europi s najviše skvotova, odmah iza Barcelone koja ih ima više od 200. Naime, za vrijeme i poslije građanskog rata je tamo postala normalna pojava da obitelji organizirano žive u napuštenim objektima i slično je u svakom gradu u Španjolskoj.
– U Ženevi sam živio u jednoj ulici u kojoj je bilo oko 10 skvotova, to su bile velike vile i bilo je toliko ljudi da se nismo ni poznavali s onima s druge strane ceste. Beograd mi je od svih gradova možda najdraži, a jako volim i Berlin i Barcelonu. Nakon svih putovanja sam proveo godinu dana u Beogradu i bilo mi je prekrasno, ali sam se onda zbog manjka novca vratio nazad u Zagreb jer mi je bilo lakše vidjeti što ću i gdje dalje – i onda sam upoznao Kaju, počeli smo raditi filmove i prošlo je osam godina – kaže Matija.

Poseban pristup publici

Osim projekta »Future Yugoslavia«, Kaja i Matija zajedno su radili i pilot-epizodu za znanstveno-fantastičnu seriju »Ljetovanje na Marsu« koju su do kraja snimili, no nikad nisu dovršili jer je za specijalne efekte potreban stručnjak, ali i novac.
– Radili smo i još jedan dugometražni film, »Gornji grad«, koji smo šest godina pripremali, a od 65 scena smo snimili 50. Međutim, taj film kao da je bio uklet i sve što je moglo poći po zlu, pošlo je po zlu – rekla je Kaja.
Ono po čemu se Kaja i Matija od uobičajenih filmaša razlikuju još više je njihov poseban pristup publici. Naime, iako imaju mali doseg, 25 posto ljudi koji posjete njihov YouTube kanal se pretplati, dok je uobičajen postotak na drugim kanalima inače dva. Matija se u zadnje dvije godine više puta dopisivao s 3.000 ljudi koje su dosegli, no onda je shvatio da ukoliko taj broj naraste na 30. 000, više neće moći. Pritom, jedan pretplatnik različitih YouTube kanala inače gleda samo desetak minuta sadržaja, dok se na njihovom kanalu gledatelji u prosjeku zadržavaju oko sat vremena. Ne plaćaju internetske promocije i iz principa ne žele ulagati ništa u reklame, no njihov kanal svakako svakim danom privlači sve više gledatelja.
Široj javnosti Kaja Šišmanović je poznata po ulozi Une u seriji »Crno-bijeli svijet« i iako je uživala u tumačenju te uloge, to nije ono što želi uvijek raditi. Završila je preddiplomski studij filmske i televizijske režije, a kroz gledanje serija na kanalu lako je primijetiti da joj nije strano ni snimanje, kao ni montaža.
– Primarni cilj mi je režija i to me više zanima, kreiranje stvari nego interpretiranje istih. S druge strane mi je gluma zanimljiva, ali više kao neki hobi. Rado glumim ako mi se nešto svidi, ali nemam naviku sama si tražiti angažmane, već ako naiđem na neku ponudu i svidi mi se, prihvatim je.

Hrvatska kinematografija

Pitanje o hrvatskoj kinematografiji takvo je da se o njemu s bilo kojim filmofilom ili filmašem može razgovarati satima, no skraćeno mišljenje Kaje i Matije bilo bi da u Hrvatskoj radimo filmove samo za sebe, što nema smisla.
– Financiraju se filmovi tematski vezani za Hrvatsku i to je kao neka promocija, a to je u biti kontrapromocija. Zato u Srbiji imaju film, a mi nemamo film, jer oni rade film koji može i netko drugi osim njih gledati, dok mi radimo samo o sebi i za sebe. Uopće nemamo pravu neovisnu produkciju, stalno se moraju prolaziti nekakve procedure i natječaji i sadržaj se mora formatirati te prestaje biti onakav kakav je trebao biti.
Oboje smatraju da ima genijalnih umjetničkih hrvatskih filmova iz 1960-ih, no filmska industrija stagnira upravo zbog toga što su svi ostali na autorskom filmu, a averzija prema komercijalnom nimalo ne pomaže te je destruktivna za cijelu kinematografiju, u čemu je naposljetku jako teško plivati kao redatelj. Još jedan problem koji su istaknuli je neodvojenost kazališne i filmske glume te glumaca, zbog čega je većina glumaca školovana za kazalište, a što ne odgovara glumi u filmovima.
– Mi se nadamo da je sve ovo samo užasno teško, jer to znači da nije nemoguće u Hrvatskoj snimati komercijalne filmove i živjeti od njih. Ako je samo strašno teško, to znači da ćemo jednog dana uspjeti. Ako samo jedan film uspije izaći iz ovih okvira i postati globalno komercijalan i da ga ljudi imaju razloga gledati u Francuskoj i Kini, onda će valjda naša kinematografija nešto naučiti iz toga – složili su se.