Taj film iz programa Happy Dox, koji je na tekućem festivalu dokumentaraca Zagrebdox prikazan u Movieplexu, jedan je od nekoliko zanimljivih radova koji globalnu ekonomsku krizu tretiraju drugačije od uobičajenih utučenih i zloslutnih filmskih prikaza: umjesto da oplakuje stanje u kojemu se našao, Kastner je okreno ploču i napravio zaigran, tek malo podsmješljiv film o ljudima diljem svijeta koji su recesiji pokazali srednji prst. Dok male buduće milijunaše ohrabruju da odvažno ulažu, pogotovo kad drugima posao propada, drugi spretni biznismeni uče kako ići sa strujom: jedan je zgodni mladić ostavio za sobom karijeru modela i okrenuo se ugostiteljstvu – pretvorio je mali autobus u pokretnu pečenjaru; jedna je gospođa spasila svoj nekad luksuzni dućan za dame dubokog džepa tako što ga je preuredila u trgovinu-svaštaru koja prodaje sitnice s buvljaka. Jedan se bordel domislio povećati broj mušterija eko-ponudom: klijenti koji dođu biciklom ili javnim prijevozom, bit će usluženi u pola cijene. Prodavačice s Beverly Hillsa odlučile su iskoristiti recesijom pogođene plastične kirurge i po diskontnim se cijenama podvrgnuti maratonu operacija za koje su godinama štedjele.
– Bogati će ostati bogati. Njih kriza pogađa samo na papiru, a ne ugrožava im život. Srednja klasa je ta koja trpi, kaže Kastner i pokazuje isječke crno-bijelih filmova iz arhive, na kojima se vidi očajni radnici pogođeni prijašnjim financijskim kolapsima u Americi.
Vrckavo ironičan, film poručuje kako je, kad ti život servira limune, uvijek moguće napraviti – limunadu. Samo ne treba podleći kolektivnom očaju.
Učiteljica Recesija
Film »Farma u kamionetu« redatelja Iana Cheneya na istom je tragu: i on govori o lekcijama koje bismo mogli naučiti od velike učiteljice Recesije. Treba li nam sva hrana koju kupujemo u supermarketima? Možemo li sami uzgojiti jeftiniju, a zdraviju hranu? Jesmo li iskoristili sve resurse za preživljavanje u teškim vremenima? »Farma u kamionetu« jedan je od najsimpatičnijih filmova ovogodišnjeg izdanja festivala. Kroz priču o urbanim mladim Njujorčanima koji su se djenuli u alternativne, ekološke agrikulturalne prakse – pa uzgajaju povrće, voće i začine u prozorima stambenih zgrada, na krovovima, remorkerima i drndavim kamionetima (kao protagonist i redatelj) – film je strastveni, optimistični podsjetnik na to da čak ni stanovnici megapolisa ne moraju pod svaku cijenu biti robovi kapitalističkog konzumerizma, samo ako imaju malo volje za realiziranje zelenih inicijativa i umrežavanje s kreativcima koji misle slično.
U New Yorku je na snazi prava mala revolucija: hrana se uzgaja gdje god se stigne, male kvartovske zajednice pretvaraju asfaltirana parkirališta u vrtove koji hrane stotine obitelji, a mladima daju zaposlenje. Dokumentirajući taj zeleni val, film ostavlja mjesta i za simpatično-blesave uglazbljene pjesmice ljubavno-vrtlarske tematike i animirane prikaze redateljevih farmerskih ambicija. Onima koji nisu raspoloženi za teško probavljive društveno-političke teme, u raspored će sjajno leći ova dva pozitivna dokumentarca koja osnažuju u vjeri da, kako je mislio i Voltaire, bolji svijet započinje obrađivanjem vlastitog vrta.