Naravno, pojava Thompsona možda i ne bi bila toliko problematična da je napisao dobru glazbu. Ali ona je dozlaboga loša. Da bi stvar bila još gora, ona je u filmu predozirana i njene bombastične partiture doslovno su zadavile nepodnošljive slow motione. U strahu od praznog prostora, autor ju rabi i u onim dionicama u kojima je ona posve suvišna i u kojima bi tišina rekla puno više.
Naravno, dubiozan je i ideološki aspekt filma. U jednoj od scena »Josefa«, vojnik na galicijskoj fronti, pripovijeda ratnom drugu o ruskim soldatima koji sve štakore u rovu stave u istu bačvu. Tamo se štakori međusobno požderu, sve dok na kraju ne ostane jedan, najdeblji i najkrvožedniji. Tada ga puste, znajući da će i dalje tamaniti štakore koji naiđu. Taj najjači štakor je jedan Rus u austrijskoj uniformi koji posjeduje lažne dokumente s imenom poginulog hrvatskog vojnika. Ime tog »štakora« je Josef/Josip Broz.
Da bi stvar bila još apsurdnija, taj isti štakor će se na kraju naći, ni manje ni više, nego u društvu budućeg Führera, čime se na neki način izjednačavaju njihove totalitarne povijesne uloge. Ovakva konzervativna ideologija naprosto je idealni habitat za Thompsona. Jer, koliko god se Tomić skrivao iza krinke političke nekorektnosti, čini se da u svim tim brutalnim stripovskim likovima među kojima nema mjesta za žene, on perverzno uživa.
Isto tako je pomalo neobično da je inače izvrsni Neven Aljinović Tot u ulozi vodnika Josefa, čiji curriculum obuhvaća vođenje dramske radionice u starom »Attacku« i predstavu »Djeca bogatih roditelja« napravljenu s prijateljima koju je izvodio po zagrebačkim bircevima, uopće pristao na angažman u filmu u kojem šinjele probija agresivni Thompsonov čavoglavić.
Muški princip
Iako će se »Josef« u riječkom Art-kinu »Croatia« prikazivati samo dva dana, uz takozvanu svečanu premijeru koja će se održati u srijedu 19. listopada, čini mi se da bi toj filmskoj instituciji programski i senzibilitetom više pasao genijalni »La France« Sergea Bozona, kojeg s Tomićevim filmom povezuje tek identično povijesno razdoblje Prvog svjetskog rata (Bozon je fokusiran na njegov kraj na francuskom frontu, a Tomić na drugu ratnu godinu, 1915, na galicijskom frontu). I tu sličnosti prestaju.
Na isti način, draže nam je kad na platnu Art-kina ugledamo Bernays Propagandu ili kad se pred njegovim ekranom dogodi svirka »My Buddy Moosea«, nego kad nas s tog istog ekrana terorizira Thompson, koji je tu tek da bi se proizvela neka vrsta skandala i prvoloptaški privukla publika. Inače, Bozonu je glazba jednako važna kao i Tomiću. Ali njihov je pristup glazbi dijametralno suprotan. O mizansceni da i ne govorimo, što ne znači da je Bozonov film manje brutalan.
I kao što Tomić igra na »muški princip«, tako i Bozonova heroina (Sylvie Testud) u potrazi za nestalim mužem može egzistirati u tom strogo muškom ratnom univerzumu samo tako da stavi na sebe šinjel, dakle, preodjevena u mladića. No, tamo gdje Tomić igra na energiju kadra, natopivši ga hrpom amputiranih udova, mrtvim tijelima i litrama goreovske krvi, Bozon pretvara svoje soldate u umorne dezertere kojima je svega dosta, a ponajviše rata. Te duše izgubljene u sjeni pobjede sudjeluju u dugom i besciljnom maršu, fizičkom i mentalnom, predvođene smirenim poručnikom (neponovljivi Pascal Greggory) čije su oči učinile više od sve njegove glume (možda najbrutalnija scena je ona u kojoj pronalaze skrovište u podrumu kuće čiji vlasnik baš i nije bio tako prijateljski raspoložen kao što im se učinilo).
Eterične numere
Bozonu ne trebaju vrišteće partiture da bi njima dočarao brutalnost rata. Njegov postmodernistički prosede više preferira retro folk balade koje su transformirale »La France« u neku vrstu melankolične ratne bajke koja združuje ratni film i mjuzikl, elegiju i avangardu, rigorozno i fleksibilno. Svaka od šest glazbenih numera u filmu nazvana je po zemlji koja je krvarila u ratu. Ponekad će zapjevati i sami akteri filma, zamijenivši puške harmonikom i gitarom. A ponekad će to učiniti Curtice & Payne s »Gospel Laneom«, tim zaboravljenim draguljem iz londonskih šezdesetih, koji postaje neka vrsta Bozonove himne. No, glavna Bozonova glazbena referenca ostaje John Pantry, poznatiji – pazi sad – kao tonski suradnik na prva dva albuma Bee Geesa, iako ga režiser smatra potcijenjenim genijem. Sve to garnirano eteričnim pop minijaturama Fugua i Benjamina Esdraffa.
Njegovi soldati pjevaju o izgubljenoj ljubavi, siromaštvu i usamljenosti. Pop balade su te koje oplakuju film, da bi ga oslobodile od žanrovskih klišeja. No, Bozon zna kad mu treba glazba, makar ju koristio u najneočekivanijim trenucima. Uostalom, prva originalna numera pojavljuje se tek u 24. minuti filma, kao uvod u scenu u kojoj njegov bataljun dolazi na groblje.
Za razliku od Tomića koji preferira debele namaze Thompsonove glazbe, Bozonova je glazbena tekstura takva da kroz nju mogu proći leptiri. Dok je u Tomićevu komadu Thompsonova glazba poput pile za amputiranje udova, u Bozona ona grije njegove junake poput vatre i emanira snažne emocije. Zato možemo samo zamisliti kakav bi »Josef« bio veliki drukčiji film da je umjesto monokromatske stilizacije igrao na čiste kadrove i da je angažirao nekakvu cro varijantu »Brasstronauta«, kad bi takva postojala.
