Jonathana Demmea, čiji se najnoviji film »Rock kraljica« upravo prikazuje i u hrvatskim kinima, imali smo prilike sresti na ovogodišnjoj Mostri gdje je predsjedavao žirijem u programu Horizonti. Osim igranih filmova među kojima je film za koji su vjerojatno svi čuli, »Kad jaganjci utihnu«, Demme je snimio mnoge dokumentarce o glazbi i glazbenicima. I njegov sljedeći film, koji upravo montira, je koncertni film s Justinom Timberlakom i njegovim bendom The Tennessee Kids.
U Veneciju je stigla i prava rock zvijezda filma, Rick Springfield, koji se takoder pridružio ovom razgovoru.
Kako se razvila vaša tako velika ljubav prema glazbi?
– Pripadam generaciji koja je čitav dan stajala pred radijom i slušala Top 40, Guya Mitchella, Nat King Colea …, a sljedeći smo dan gledali glazbene emisije na televiziji. Cijelo moje djetinjstvo bilo je bombardirano popularnom glazbom i filmovima, pa sam ja i danas strastveno vezan i na neki način ovisan o njima. Zaista vjerujem da je jedina relevantna forma – snimanje glazbe uživo. Jer ja iza kamere i momci koji sviraju postajemo neka vrst fuzije – mi koji radimo film moramo uhvatiti tu magiju upravo u zadanom trenutku. Snimanje glazbe uživo, što sam radio u ovom filmu, za mene je ispunjenje snova.Je li vam Meryl Streep bila prvi izbor za ulogu?
– U stvari, ja sam bio Merylin prvi izbor za redatelja. Ona je prva potpisala ugovor za ovaj film. Kada sam dobio scenarij s napomenom da će Meryl Streep imati glavnu ulogu, prvo sam molio Boga da scenarij bude dobar. Meryl i ja smo radili zajedno na filmu »Mandžurijski kandidat« – oboje živimo u New Yorku i prijatelji smo – već godinama zajedno idemo na koncerte i ja znam da ona voli rock and roll pa me uopće nije začudilo što želi ovu ulogu. Diablo Cody (autorica scenarija) je također priznala da je maštala o tome da Meryl prihvati ovu ulogu.Ricki je također još jedan od specifičnih ženskih likova koji obilježavaju sve vaše filmove.
– Žene su divan rod. Svi znamo da patrijarhat vlada ljudskim ponašanjem otkad je svijeta i zato su žene junaci u svakoj priči. Mene uvijek privlače baš takvi likovi i takve priče.
Majka i kći
Kako je bilo raditi s majkom i kćerkom u ulogama majke i kćerke?
– To je u stvari i bio najveći izazov! Mamie, kojoj je Meryl već bila pokazala scenarij, htjela je tu ulogu tako da su njih dvije nekako došle u paketu. Ja sam se bojao da ću se, na neki način, morati nadmetati s Meryl za Mamienu pažnju i nisam želio tu vrstu borbe. Htio sam da Mamie bude na mojoj strani protiv Meryl, jer ju je u filmu trebala mrziti – bojao sam se da bi one u tome mogle vidjeti nešto smiješno i spremati neku urotu. Proveo sam mnogo vremena s Mamie kako bih je pridobio na svoju stranu. Rekao sam joj: »Siguran sam da voliš svoju mamu, uostalom tko nju ne bi volio, ali sad ju trebaš mrziti«. Čak sam im rekao da njih dvije uopće ne trebaju razgovarati o filmu i obje su mi rekle: »Ok!« No, odmah sam znao da razgovaraju o tome. Mamie je također na početku morala grozno izgledati pa sam joj rekao: »Želim da uđeš u prvi kadar i izgledaš kao Linda Blair u Istjerivaču đavl««.
Na kraju sam zadovoljan kako je sve ispalo. Mislim da je Mamie bila vrlo hrabra što je izabrala tu ulogu i mislim da su njih dvije zaista sjajne zajedno.
Kako ste izabrali repertoar glazbe koja se izvodi u filmu?
– Diablo Cody je u scenariju napisala primjer za pjesme. Ništa posebno za nju, prema njenim riječima. Ono što sam ja mislio da moram napraviti bilo je naći pjesme koje bi na neki način gurale i nadograđivale priču i povezivale ono što se događa među likovima. To je zaista bio interesantan dio posla. Npr. pjesma kojom započinje film »American Girl«…Mislio sam da je super ideja da žena pjeva tu pjesmu. Ona je bila američka djevojka koja je rasla na obećanjima. Ta je pjesma imala gotovo autobiografski karakter i mislio sam da bi bilo super za Meryl predstaviti se na taj način. Ili na primjer »Drift Away«. To je prekrasna pjesma za bend, hommage zajedničkom sviranju i stvaranju glazbe. Pomislio sam da je u sceni kada se Ricki konačno preda Gregu, sjajno da baš to odsviraju zajedno.Je li bilo ičega na repertoaru što Meryl Streep nije mogla otpjevati?
– Ne, nismo mogli naći tu pjesmu.
Koliko je Meryl zaista svirala?
– Morali smo imati živu glazbu jer playback ne bi bio dobar za film. Htjeli smo oko likova stvoriti stvarnu atmosferu pa je bio imperativ da Meryl i bend budu što je moguće bolji glazbenici. Meryl je na svoju ruku nekoliko mjeseci uzimala privatne lekcije i učila svirati gitaru, prvo akustičnu, a zatim električnu i onda je došao trenutak da se priključi bendu. Kada su započeli s trotjednim probama, rekao sam: »OK, vidimo se sutra na probi!«, na što je ona odmah rekla: »Nema šanse! Vidimo se kada ti ja kažem da možeš doći, ne želim da sjediš tamo dok mi vježbamo.«
Kako ste odabrali glumca za Gregovu ulogu?
– Znao sam da trebamo osobu koja može pratiti Meryl Streep i ravnopravno s njom dijeliti scene, a da pritom mora savršeno svirati gitaru. Razgovarali smo s mnogim glumcima koji sviraju gitaru, razgovarali smo s mnogim glazbenicima koji nisu nikada glumili, ali su bili dobri gitaristi. Onog dana kada je Rick došao na razgovor, odmah sam osjetio da izmedu njega i Meryl postoji kemija.
Super bend
Kako ste izabrali band?
– To je bilo zaista dragocjeno iskustvo u cijelom procesu stvaranja ovog filma jer mi je bilo dopušteno da sastavim neku vrstu super benda. Cijela ideja o bendu je bila da su svi članovi sada stariji nego kada su započeli svirati – oni sada sviraju za stariju publiku, a također sviraju u starinskom baru koji je vidio bolje dane. Ali bend i dalje super svira! Takvi bendovi kao »Ricki and the Flash« zaista postoje i ja sam vidio mnoge. Naišao sam na izvrsne bendove koje nikada ne čujete dva puta, a stvarno su dobri kad ih slušate tu jednu večer.
Dakle, započeli smo s Rickom Springfieldom, na gitari i pratećem vokalu. Na klavijaturama sam odmah htio Bernija Worrella, koji je svirao u grupi Talking Heads i s kojim sam radio na »Stop Making Sense«. On je također radio s Parliament-Funkadelic zbog čega je i ušao u Rock and Roll Hall of Fame. Rick Rosas svira bas gitaru i on je nažalost umro dva tjedna nakon što smo završili snimanje. Rick je bio moj bliski prijatelj koga sam upoznao dok sam radio na različitim projektima s Neilom Youngom. Zvali su ga Rick basist, jer mu zaista nije bilo ravnog. Svi glazbenici znaju da je Rick Rosas najbolji. Izbor bubnjara mi je bio jedini problem, a onda mi je Rick Rosas rekao: »Ako tražiš starijeg momka koji svira bubnjeve onda moraš uzeti Joa Vitalea.« Ime mi je bilo poznato, koncertu kada je svirao u Albert Hallu. I tako smo složili super bend. Osim toga to su sve trebali biti dobrodušni i dragi ljudi da bi sve bilo puno lakše za Meryl. Ona je odmah zavoljela sve članove benda, a i ona je njih osvojila. Kad mi je Meryl napokon dozvolila da prisustvujem probi, otišao sam u bar i shvatio da doslovno – rasturaju! To nisu bili samo ljudi sakupljeni da sviraju zajedno, oni su zvučali kao pravi bend.Film očito govori o velikoj moći glazbe koja čini dobro i spaja ljude.
– Neki kažu da prava glazba može učiniti da zaboravimo na sve razlike među nama. Bar toliko dugo koliko traje pjesma ili koncert možemo dijeliti taj osjećaj zajedništva. Kada se Ricki vrati u Los Angeles i ljubav između nje i Grega se razvija, rock and roll je naprosto gorivo koje čini da ta ljubav cvjeta. Ja sam definitivno rock and roll osoba i smatram da je rock and roll stanje svijesti i velika životna snaga. Kada sam bio mlad razmišljao sam kako bi bilo zabavno znati što ću slušati kada mi bude 60 ili 70 godina i kao što se sada zna – još uvijek slušam rock and roll!
