Možda je riječ o čistoj sudbini da je saga o Jasonu Bourneu opet došla u ruke provjerenog Paula Greengrassa. Kad Greengrass ne stoji iza kamere, njen amnezični ubojica kao da je utopljen u običnu špijunsku priču i ništa više od toga. Greengrass mu je podario furioznu tjelesnost, ali ga je u isti mah i transformirao u apstraktni entitet, nešto poput digitalnog tijela koje nam se može učiniti nevidljivim, da bi se nanovo pojavio niotkud.

Sada on izlazi iz anonimnosti. Ugledat ćemo ga na početku filma solidno nabildanog kako sudjeluje u šakačkom okršaju negdje na granici Grčke i Albanije, da bi zaradio nešto novca, ali i izbacio iz sebe egzistencijalni očaj. Proganjan traumatiziranom prošlošću i očevom smrti, kreće u potragu za istinom. Nekad je bio vojnik i zvao se David Webb. No odmetnuta agentica Nicky Parsons (Julia Stiles) hakiranjem vladinih podataka otkriva dosje koji sugerira da je Webbov otac bio uključen u program koji će izmijeniti identitet njegova sina, te se Bourneu vraćaju slike njihova libanonskog susreta u kojem je otac nastradao u eksploziji.

Reference na Snowdena

Bourne tada otkriva i to da ga CIA i dalje tretira kao prijetnju. Inkarniraju je njen korumpirani direktor Robert Dewey (Tommy Lee Jones) i agentica Heather Lee (Alicia Vikander) koja veći dio filma gleda u kompjutor i priča mobitelom. No dodatna prijetnja je i killer Vincent Cassel. Ipak pravo otkriće je karizmatični Aaron Kalloor (Riz Ahmed) koji razvija platformu Deep Dream da bi zaštitio naše osobne podatke.

U »Jasonu Bourneu« ima mnoštvo referenci na Edwarda Snowdena. Čak se on u jednoj sceni uzgred spominje, više kao primjer da su takve face za Centralnu obavještajnu agenciju puno opasnije od Bournea.

Potjera dakle može početi, preko Atene, Rima i Las Vegasa do Berlina, Londona i Reykjavika. Čak ni James Bond kojeg geneza špijunskog chica prepoznaje kao najvećeg svjetskog putnika, nije u stanju promijeniti toliko geografskih lokacija kao što to čini JasonBourne.

Ima u njegovim putovanjima puno jurnjava motorima, autima i oklopnim vozilima, ali i puno hodanja, najčešće s mobitelima i slušalicama u ušima. Scena demonstracija na atenskoj Sintagmi izvedena je majstorski, iako nam je u mislima trenutno aktualniji istanbulski Taksim. Kao i scena u kojoj oklopno vozilo sa specijalcima ulazi u kockarnicu Las Vegasa.

Zasebne cjeline

Ipak, nijedna od tih scena ipak nije u stanju nadmašiti neponovljivu scenu potjere u željezničkoj stanici Waterloo u »Bourneovu ultimatumu« iza kojeg također stoji provjereni Greengrass. No uvijek postoji iluzija ili sumnja da slika koju promatramo nije ona prava. Kao i u »Bourneovoj nadmoći«, Greengrass opsesivno igra na krupne planove, kao da se kamera pokušava uvući pod junakovu epidermu.

Greengrass je učinio ono što nije pošlo za rukom ni Dougu Limanu, ni Tonyju Gilroyu. Promatrati svaki dio sage o Bourneu kao zasebnu cjelinu, a da se ne izgubi njen kontinuitet. Nešto poput sage o »Brzima i žestokima« koja i nakon 14 godina ne stari. No u sezoni kojom dominira zamorna holivudska ponuda ljetnih blockbustera, Bourneov spektakularni povratak, ma koliko na trenutke bio neuvjeljiv i besmislen, pokazuje kakav bi blockbuster trebao biti.