Napraviti savršeni i apsolutni krug. Dok se ne dođe do automobila koji će biti negdje između vremena i prostora. Te riječi Carola Shelbyja (Matt Damon) postaju mantra savršenog komada Jamesa Mangolda »Ford v Ferrari« (Izazivač: Le Mans ‘66). Ono najbitnije ne svodi se na preciznost kalkulacije, nego na preciznost izvedbe.

Ona podrazumijeva sva ona promašena testiranja koje treba ponoviti u savršenom skladu tijela i uma. Jer ovdje smo se praktički zatekli na zenovskom teritoriju. U priči o Shelbyju i njegovu engleskom prijatelju Kenu Milesu (Christian Bale), koji pokušavaju konstruirati savršeni automobil da bi prekinuli dominaciju Ferrarija u Le Mansu, sublimirana je čovjekova žudnja za slavom i snagom duha. U dekadi u kojoj umjetnost i sport bivaju kontaminirani marketingom.

Dvojica autsajdera

Ferrarijev oponent je tajkun Henry Ford II (Tracy Letts), koji pokušva učiniti sve da bi razorio mitski Maranello. Ford će angažirati konstruktora i bivšeg automobilskog šampiona Shelbyja, jedinog Amerikanca koji je osvojio Le Mans. Shelby zna kako nastaju mirakuli. Za to mu treba Milesova pomoć. Oni su ti koji će dovesti Ford u Le Mans. Riječ je, dakle, o priči koja se doima kao da ju je napisao John Milius, ili Michael Mann.

Ford protiv Ferrarija. Ameri protiv Talijana. No iako originalni američki naziv Mangoldova komada igra na automobilske brendove, u prvom planu nisu rivaliteti, već autorov humanizam. Jer ono što zanima Mangolda nije još jedna priča o glorifikaciji Američkog sna koji će osvojiti Europu. U prvom planu je priča o dvojici autsajdera koji se bore protiv Sistema, marketinga i igrica »novih« poduzetnika. Sukob starog i novog svijeta. Potonji u filmu pobjeđuje, iako Shelby i Miles pripadaju prvom spomenutom. Zato je Mangoldov film velika parabola o sukobu individualca i industrije, strasti i kalkulacije, zanatstva i serijske produkcije. Krajnje lucidni i osobni traktat koji združuje Coppolin »Tucker« s Howardovom »Utrkom života«, doduše s ponešto manje adrenalina i više ljepote. Fluidne i gotovo asketske ljepote.

Mehanizmi westerna

Možda je pretjerano opisivati Jamesa Mangolda kao jedinog istinskog holivudskog nasljednika Howarda Hawksa. Čovjeka koji je uz Jamesa Graya jedan od rijetkih koji štuje klasični holivudski film. Onaj koji više nitko iz njegove autorske generacije ne snima. Takvi su bili i svi autorovi raniji komadi, od »Coplanda« do »Logana«. Ni sada ne nedostaju otvoreni prostori i pogledi koji prizivaju mehanizme westerna. Iako je riječ o još jednom filmu o »superherojima« koji se nisu u stanju integrirati do kraja u ovaj svijet, jer su previše čisti i autentični. Toliko veliki da im nije stalo stići prvi na cilj. Oni ne pripadaju onima koji planiraju, kalkuliraju i muljaju. Jer neki možda mogu pisati Povijest, ali nikad neće dostići Poeziju. Zato se poezija krije u svakom detalju Mangoldova filma. Zaustavljenog negdje na pola puta između asfalta i horizonta. Žrtve i trijumfa. Filma koji bi se jako svidio Steveu McQueenu.