Leksikografski gledano, Škrabalo je imao više sreće u socijalizmu kojemu se protivio nego li u demokraciji za koju se borio. U Filmskom leksikonu iz 2003., natuknice o Škrabalu – nema, a bila je u Filmskoj enciklopediji objavljenoj u sutonu socijalizma 1990.
U jeku zagrebačke krize, Ivo Škrabalo postao je jedan od četiri izabrana gradonačelnika iz HSLS-a koje Franjo Tuđman nije htio potvrditi uz nedemokratski izgovor da ne može dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu. Službenu Tuđmanovu odbijenicu, na papiru sa zaglavljem, potpisom i pečatom predsjednika Republike, Škrabalo je ponosno uramio i time je uresio zid obiteljske kuće na Trešnjevci.
Ispao čovjek
Triler s urotom
Politička je karijera, pak, povremeno u Škrabalovu slučaju rezultirala događajima vrijednim filmskih scenarija, jedino je pitanje osobnog ukusa bi li netko na temelju tih događaja snimao politički triler s elementima teorije urote ili, pak, toplu, ljudsku češku komediju.
Javnosti baš i nije poznato da je Škrabalo, među političarima jedan od prvih zagovornika normalizacije etničkih odnosa, predložio da se jedan projekt u zapadnoj Slavoniji, još u vrijeme rata, nazove »Ivo i Jovo nanovo«, a taj je naziv tada ocijenjen kao odličan, ali preuranjen. I to je jedan od paradoksa vremena u kojemu je živio: za normalizaciju odnosa zalagao se čovjek koji je nakon sloma Hrvatskog proljeća službeno okarakteriziran kao nacionalist.
Pranje mozgova
Škrabalo nije bio između publike i države, iako ga je zbog njegova uobičajenog, opozicijskog angažmana država često svrstavala u publiku. On nije bio ni između filma i politike, bio je i u filmu i u politici. Možda je baš zbog toga on mogao shvatiti da bez politike ne bi bilo hrvatske kinematografije koja, kako je kazao u jednom intervjuu, svoje postojanje duguje totalitarnim sustavima, jer dok se nisu pojavili ti sustavi koji su shvatili film kao mogućnost pranja mozgova i propagande, nije bilo kinematografije. Danas, pak, teško da bi bilo kinematografije u Hrvatskoj bez Škrabala i njegova zalaganja. Još početkom devedesetih predlagao je osnivanje instituta za film kao središnje institucije koja bi brinula o filmu u Hrvatskoj, krajem sad već pretprošlog desetljeća zalagao se za osnivanje hrvatske filmske fondacije, a filmašima je bio velik i važan saveznik prilikom osnivanja Hrvatskog audiovizualnog centra, institucije koje za hrvatske običaje iznenađujuće uspješno zamišljena. Da se poslušalo Škrabalo Hrvatska bi danas možda imala ugledan regionalni filmski festival u Puli umjesto lokalno-nostalgičnog. Početkom devedesetih, u vrijeme kada je bio i direktor festivala (bio je to ratne 1991. godine kada festival nije održan) predložio je novu koncepciju Pule zasnovanu na tri slova – ABC, odnosno Adriatic, Baltic, Central Europe. No, ideja o nacionalnoj filmskoj samodostatnosti i veličini bila je prejaka, a prejak je bio i Škrabalov suparnik Antun Vrdoljak. I tako su se i u tom slučaju isprepleli film i politika.
Nije se umirovio
Ivo Škrabalo bio je silno znatiželjan čovjek, erudit, ne samo filmski nego i izvrstan poznavatelj međunarodnih odnosa. Mirovina nije umirovila njegov znatiželjni duh. Pisao je, istraživao, ponešto i nije stigao dovršiti, ponešto od napisanoga (recimo scenarij po stvarnom događaju iz Prvog svjetskog rata sa talijanskog bojišta) nije objavljeno. Potpisnik je ovih redaka često imao prilike razgovarati s njim u njegovu domu, nikad kao profesionalni novinar. Zanimalo ga je doista, sve, tek sport kojega je smatrao nezdravom aktivnošću nešto manje. Sjeo bi u svoju omiljenu zelenu fotelju i započeo sa serijom pitanja o svemu, svakome, svačemu, u razgovoru uvijek garniranom duhovito ispričanim anegdotama, s čestim gastronomskim upadicama.
Ivo Škrabalo je kao političar bio predodređen da bude u opoziciji: bio je liberal koji je živio na crvenoj Trešnjevci i tvrdio da u gotovo svakom Hrvatu čuči mali pravaš. Ivo Škrabalo kao povjesničar hrvatskog filma je prvi i najvažniji.
