Očekivani trijumf Steve McQueenova ambicioznog komada »12 godina ropstva« može se promatrati u gotovo identičnom ideološkom diskursu kao što je to bio i davni oscarovski trijumf Spielbergove »Schindlerove liste«. Samo što horor holokausta zamjenjuje horor ropstva. 

  Za oba filma se uoči dodjele Oscara tražilo da postanu obavezno filmsko štivo u američkim školama, i to je OK. Oba filma progovaraju i o našoj svakodnevnici. O svim našim genocidima. Svim našim tvornicama i sweatshopovima u kojima ropstvo još uvijek nije ukinuto, pa autorov Solomon postaje povijesna alternativa irskom mučeniku Bobbyju Sandsu kojim se Steve McQueen pozabavio u superiornijoj »Gladi«. Zato se McQueenov film može promatrati i kao svojevrsna realistična rekonstrukcija »Pasije«. Posljednje Solomonovo iskušenje. 

Urezan u svijest

Umjesto da se McQueen konfrontira, on se identificira. Zato autorov konvencionalni i zanatski spoj angažmana i artizma nije, naravno, mogao ostaviti Akademijine glasače ravnodušnima, iako je među nominiranim filmovima bilo i puno boljih i radikalnijih naslova (»Vuk s Wall Streeta«, »Ona«). 

  Uostalom, možemo samo zamisliti kakve bi etičke i ideološke polemike planule da je McQueen kojim slučajem napustio Dolby Theatre praznih ruku. Film je to snažno urezan u američku kolektivnu svijest i kao takav naprosto stvoren za Oscara. 

Dva razočaranja

Ipak, najljepše stvari događale su se u glumačkim kategorijama. Glumačka renesansa Matthewa McConaugheya napokon je okrunjena Oscarom koji je itekako zaslužio, ma koliko se za »Dobre dilere iz Dallasa« izložio onim istim drastičnim dijetama koje je prakticirao Christian Bale u »Nestajanju«, kako bismo mogli osluškivati krckanje njihovih kostiju dok hodaju. A Jared Leto je osvojo zasluženog Oscara za sjajnu ulogu ranjivog transseksualca Rayon, također u »Dobrim dilerima iz Dallasa«, iako paradoksalno u njegovoj ulozi ima više Blanche DuBois nego u Kate Blanchett i njenoj »Jasmine French«, koja je osvojila Oscara za najbolju žensku ulogu. No, Leto ga je isto tako mogao podijeliti ex aequo s izvrsnom Lupitom Nyong’o, jer njegova (sporedna) uloga nije ništa manje »ženska«. 

  Najveće razočarenje dogodilo se u kategoriji dugometražnog dokumentarnog filma u kojoj je nepravedno ignorirano remek-djelo Joshue Oppenheimera »Čin smaknuća« na uštrb glazbenog doksa »20 Feet From Stardom« (Pet metara od slave), ovih dana prikazanog i na ZagrebDoxu, koji nikog ne udara u prepone. Oppenheimerov komad bio je očito previše radikalan za još uvijek dominantno konzervativne Akademijine parametre, kao uostalom i sjajni »Prljavi ratovi« koji su joj očito bili previše antiamerički. 

  Ništa bolja situacija nije bila ni u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja. Ignorirati genijalnu kambodžansku »Sliku koja nedostaje« na uštrb precijenjene talijanske »Velike ljepote«, krajnje je neukusno. A filmovi poput izvrsnog palestinskog »Omara« ionako su imali funkciju politički korektnog accessoirea. Tek toliko da bismo shvatili da Akademija ne zaboravlja na Palestince, ali ne dalje od nominacije.