Čudo se dogodilo još lani u Cannesu gdje je »Umjetnik« imao svjetsku premijeru, iako je njegov efekt na neki način bio terapeutski. Osobno nisam previše naklonjen tom filmu, tim više što je na ovogodišnjem Berlinaleu prikazan njegov daleko superiorniji »nijemi« antipod, Gomesov genijalni »Tabu«.  

    No, »Umjetnik« je zapravo film koji ne samo da pokazuje nevjerojatnu moć mogula Harveya Weinsteina da hipnotizira Akademijine glasače, već i film koji transformira hollywoodsku krizu u bajku sa sretnim završetkom iz kojeg će ta ista industrija isplivati iz krize još snažnija. Zato je »Umjetnik« zapravo ekvivalent mjuziklu »Pjevajmo na kiši«, promovirajući vlastiti opstanak u teškim vremenima. Samo što ta teška vremena više ne aludiraju isključivo na prijelaz s nijemog na zvučni film, već na prijelaz s celuloidnog (analognog) na digitalno, koji se dogodio upravo kad je Hazanaviciusov film snimljen (»Umjetnik« je išao u kina na 35mm kopijama, ali fino igra na varijacije zrnatosti i gotovo baršunaste mekoće slike). 

    Iako je Hazanaviciusov komad pokupio sve »najrelevantnije« Oscare, Scorseseov »Hugo« još je jedan film na koji naši distributeri nisu reagirali na vrijeme. On je doduše pokupio hrpu takozvanih »utješnih« Oscara, kako to često nazivaju sve one pozlaćene statuete čija dodjela ne stane u skraćenu snimku TV prijenosa svečane dodjele Oscara koja ide idući dan, već se mehanički nižu na odjavnoj špici, iako mi nije jasno zašto bi kamera, scenografija, dizajn zvuka i specijalni efekti bili manje vrijedni. 

   Politički Oscar

Naravno, distributeri i dalje šopaju naše klince digitalnim kretenarijama poput »Tajanstvenog otoka 3D« ali zato su im posve nezanimljivi veliki »dječji« 3D filmovi poput »Huga«, snimljeni za djecu koja misle. 

    I dok u glumačkoj kategoriji nije bilo većih iznenađenja, najzaslužniji Oscar otišao je veteranu Christopheru Plummeru za sporednu ulogu homoseksualnog oca u još jednom u nas nevidljivom filmu – »Početnici« – iako u njemu glumi i Goran Višnjić, doduše, u ulozi Plummerova ljubavnika, što našim distributerima očito nije bilo po volji. A dodjela Oscara za žensku sporednu ulogu Octavia Spencer za ulogu sluškinje u »Tajnom životu kućnih pomoćnica« samo dokazuje da sindrom Mammy alias Hattie McDaniel iz »Prohujalo s vihorom« u Hollywoodu živi vječno. 

    Ipak, najljepši trenutak bio je dodjela Oscara za najbolji strani film »Nader i Simin se rastaju« Asghara Farhadija, iako ga je iranska kinematografija zaslužila puno ranije. Možda se taj Oscar može na neki način protumačiti i kao politički Oscar. Ako je to tako, onda je sada pravo vrijeme da se američki ratni brodovi povuku iz Hormuza.