Tarkovski se cijelog života nosio sa vlastitim i tuđim demonima u traganju za anđeoskom blagošću i mirom. Njegovi su filmovi suptilni i precizni seizmografsko – poetski zapisi kojima se bilježe svi potresi ljudske duše
Ova 2016. godina u Rusiji bit će posvećena dvjema značajnim obljetnicama; prva Sergeju Koroljevu (umro prije pedeset godina), čovjeku koji je osmislio i razvio sovjetski (ruski) kozmički program i čiji se tip raketa i danas koristi za istraživanje i letove u svemir. I druga; Andreju Tarkovskom (koji je umro prije trideset godina) velikanu ruske i svjetske kinematografije koji je po mnogim recentnim kritičarima presudno oblikovao filmsku umjetnost (pa i teoriju filma) minulog stoljeća.
Interesantno je napomenuti kako su obojica »slavljenika« za života prolazila pravu egzistencijalnu kalvariju; Koroljev je nekoliko godina odležao u Gulagu, a Tarkovski se, iako nesporni talent kakav se rađa jednom u sto godina, morao neprestano boriti s komunističkom birokracijom i partijskom cenzurom kako bi u filmskoj umjetnosti ostvario svoje, danas to vidimo razvidno, genijalne zamisli, te se na koncu morao odlučiti i na emigraciju i zauvijek napustiti domovinu misleći da će time profitirati na kreativnom polju. Na žalost, to se nije ostvarilo iz više razloga; ubrzo je teško obolio, a stvaralački iskorijenjen kao da je izvan domovine ostao bez »alata« kojima se do tada maestralno služio pri realizaciji svojih filmova.
U rusku je kulturu Tarkovski vratio godinama zabranjivane i potiskivane političke, povijesne i opće društvene teme; neprestano vodeći »dijalog umjetnosti i duše« (Boga i Đavola) filmskim je rječnikom profilirao univerzalni, a opet tako osobeni moderni izraz kao nitko prije, niti poslije njega. Ne samo u ruskom filmu, već slobodno možemo reći i na razini globalne, svjetske kinematografije. Postavljajući sudbinska pitanja ljudskosti, morala, slobode, ljubavi, vjere i duhovnosti, svojom je meditativnom lirikom i poetikom otvarao do tada nepoznate prostore promišljanja, što je u totalitarnom društvu, kakvo je bilo sovjetsko, izazivalo velike otpore, nerazumijevanja i na koncu zabrane koje je Tarkovski izuzetno teško primao. Film kao izuzetno složen i skup projekt u totalitarnom sovjetskom društvu se nije mogao realizirati izvan službenih, tj. državnih studija, a kada bi nakon brojnih komplikacija i peripetija Tarkovski ipak zgotovio svoj rad, obično bi mu djela svršavala za jedno (duže) vrijeme u bunkeru (službeno bi se to zvalo »arhiviranje u trezor«) jer se nitko od funkcionara ministarstva kulture ne bi usudio odobriti njihovo prikazivanje strahujući od nepovoljnih recenzija vladajuće nomenklature koja je velikog redatelja doživljavala kao »nepopravljivog elitista« i »duhovnog emigranta«.
Freska ruske povijesti
Osobu koja na specifičan i »perfidan« način promovira pravoslavnu religioznost ili u najmanju ruku kršćansku kulturu afirmira kao ruski povijesni specifikum koji istražuje »tajanstvenost ruske duške i mistične duhovnosti«.
Tarkovski je u svom stvaralaštvu bio čvrsto vezan uz rusko literarno iskustvo 19. st. (Tolstoj, Dostojevski, Turgenjev, Čehov…) ali i prevratničku poeziju Ahmatove, Cvetajeve, Mandeljštama, Bloka i Pasternaka te egzilni narativ Nabokova, Solženjicina i nadasve Bunjina. S ovim posljednjim se uveliko i identificirao svojom aristokratskom duhovnošću i otmjenošću, isposničkim ponašanjem i usamljeničkim načinom života. Istodobno, njegova filmska poetika bila je oplemenjena utjecajima Eisensteina (oduševljavala ga je njegova intelektualnost a plašila akademska hladnoća), Pudovkina i nadasve Dovženka (za kojeg je Andrej tvrdio kako ne razdvaja filmsku sliku od atmosfere i da je to upravo ono što veže život i prirodu i što on u umjetnosti traži, za razliku od svih ostalih koji prirodu »vide« tek kao pozadinu); a od neruskih autora mnogo toga je prihvatio od Ingmara Bergmana, Luisa Buñuela i Roberta Bressona.
Tarkovski je stvorio monumentalnu fresku ruske povijesti prepune patnje, tuge, boli, melankolije i nostalgije a opet tako djetinje radosnu jer izlaz uvijek traži u spasenju i preobražaju duše. Na koncu, nije bitno dolazi li nužno do tog spasenja; bitan je put, a tomu je Dostojevski posvetio cijeli svoj veliki literarni opus. Neka vrsta biblijskog (samo)žrtvovanja čeka svakog onog tko se poput Tarkovskog odluči očišćenju grijeha »ognjem i vodom« tako da nitko, komu je do »čiste i mirne duše«, tu Kalvariju i Golgotu ne može izbjeći. To je cijena ljudske slobode i dostojanstva i put osmišljavanja duhovne pustinje koja nas uništava i »jede« ukoliko ne težimo upornom otkrivanju i obrađivanju »duhovnih rajskih vrtova« koje su nam »Bog ili priroda« (Deus sive Natura), svejedno, u vidu umjetnosti i duhovnog ikonopisa, par excellance, poklonili. Utoliko je to trnovit put askeze i monaške posvećenosti, ali za sve što je uistinu lijepo, dobro i pravedno, ne dolazi nam tek tako, (o)lako, već za to se treba i duhom i činom (iz)boriti.
Andrej Tarkovski se rodio u travnju 1932. u selu Zavražje u Ivanovskoj oblasti. Njegov otac Arsenije Aleksandrovič bio je daroviti pjesnik i prevoditelj, ali je napustio suprugu Mariju Ivanovnu dok su im djeca (sin i kći) bili još jako mali. Andrejev otac je vremenom postao ugledni prevoditelj orijentalnih klasika; objavio je osam zbirki pjesama a 60-ih godina prošlog stoljeća slovio je za jednog od najprofinjenijih i najintrigantnijih novodobnih ruskih poeta. Pisao je hermetičku i elitističku poeziju a u »magiji riječi vidio je proces sličan pretvaranju fizikalnog eksperimenta u čudo koje nam po(ne)staje svakodnevno.« Iako je u Moskvi živio povučeno, bio je jedan od rijetkih pisaca koji su imali hrabrosti 1966. potpisati peticiju za oslobođenje uhićenih kolega Daniela i Sinjavskog koji su zbog navodne antisovjetske djelatnosti bili osuđeni na dugogodišnju robiju. Na taj čin svoga oca Andrej je cijelog života bio neobično ponosan, a čini se da je i genetski baštinio očevu sklonost »hermetičnosti, elitizmu, usamljenosti i povučenosti«. Odrastajući bez oca obitelj je živjela vrlo teško, ali bez ogleda na to Andrejeva majka se požrtvovno brinula o školovanju i obrazovanju svoje djece. Kasnije, Andrej je snimio i jedan film (»Ogledalo«) koji je zapravo bio svojevrsni hommage njegovoj majci i njenoj »vječitoj zaljubljenosti u svog nevjernog supruga«, tako da se nakon rastave nikada više nije udavala očekujući da će joj se muž jednoga dana ipak vratiti. Andrej je pohađao uz redovitu i glazbenu i likovnu školu, a u razredu je u klupi sjedio i sa kasnije slavnim ruskim pjesnikom Andrejom Voznesenskim.
»Ivanovo djetinjstvo«
Po uzoru na oca upisao je 1951. studij orijentalistike, ali ga je ubrzo napustio i priključio se znanstveno – istraživačkoj ekspediciji u Turuhanskoj oblasti (u istočnom Sibiru koja je stoljećima bila mjesto progonstva carskih i komunističkih političkih osuđenika) da bi se 1954. vratio »u civilizaciju« s odlukom da upiše filmsku režiju. I to mu je uspjelo; kao najbolji u klasi svršio je slavni VGIK (Sveruski državni institut za kinematografiju) da bi odmah potom s Andrejom Končalovskim (danas također slavnim redateljem) s kojim ga je vezivalo doživotno, duboko prijateljstvo, snimio svoj prvi film (zapravo diplomski rad) naslovljen »Valjak i violina« koji je, kako je to primjetio Rižov: »U sebi nosio sva obilježja izrazite individualnosti Tarkovskog i njegovih neponovljivih, umjetničkih traganja«.
Svoj prvi dugometražni film »Ivanovo djetinjstvo« (u kome se govori o mladim ruskim dječacima koji su tijekom II. svjetskog rata djelovali kao obavještajci u njemačkoj pozadini) snimio je 1962., a temi ga je kako je u autobiografiji zapisao, »privukla psihološka drama užasa pomjeranja prirodnog svijeta djetinjstva i ratnih užasa«. Film je doživio veliki uspjeh, ali je izazvao i burne diskusije koje su trajale još godinama nakon što je film snimljen. To nikoga ne treba čuditi jer to je bilo vrijeme destaljinizacije ruskoga društva koja je imala najjači odjek upravo u ruskoj kulturi. Na festivalu u Veneciji film je osvojio »Zlatnog lava« a sam Jean Paul Satre je o filmu pisao u superlativima.
Ranih 90-ih godina prošlog stoljeća u Rusiji su se mogli čuti glasovi kako Tarkovski zapravo nije umro prirodnom smrću već da ga je ubio KGB. Dokazi za ovu tezu crpili su se iz svjedočenja bivšeg sovjetskog agenta Viktora Hebrikova koji je navodno bio zadužen za nadgledanje Tarkovskog i koji je dobio zadaću da ga likvidira, jer se slavni redatelj pretvorio, po mišljenju komunističkog režima u »međunarodnog nositelja antisovjetske propagande«. Osim toga, pojavili su se i dokazi (memorandum iz 1991.) u kojima su liječnici Tarkovskog tvrdili da je Andrej umro, slično kao i njegova supruga Larisa i slavni glumac Anatolij Solonjicin (glumio je Rubljova) od istog tipa raka pluća, što zapravo znači da su bili namjerno otrovani. Koliko je istine u tomu nikada nećemo saznati, ali kako tvrdi Ingmar Bergman: »Tarkovski je najveći od nas; on je taj koji je izmislio novi jezik odan prirodi i životu, ali i refleksiji života kao sna«.
Nakon toga, Tarkovski je započeo sa snimanjem svog trećeg i svakako u svijetu najčuvenijeg ostvarenja »Rubljov« (dovršen 1966.), posvećen velikom ruskom ikonopiscu iz 15. st., ali još i više jednoj epohi tragično povijesnog polariziranja, nedovoljno istraženog i društveno poprilično zanemarenog. Film ujedno govori o (bes)smislu života i vjere; to je veličanstvena historijsko – biografska kronika, ali i filozofski esej o iskorjenjivanju čovjekove duhovnosti i obesmišljavanju svijeta u kojem još samo umjetnost opstaje kao simbol moralnog zdravlja i čiste mudrosti. Svojim filmom »Rubljov« Tarkovski je na začudan način aktualizirao Adornovo pitanje o pravu umjetnosti i umjetnika na egzistenciju u vremenu kada su pogažene i uništene sve, pa i posljednje granice čovječnosti. Film je prepun brojnih povijesnih aluzija, literarnih metafora, biblijskih citata, teško shvatljivih likovnih i glazbenih »šifri« koje daju jednu neponovljivu umjetničku kompoziciju. Kritičari se slažu kako treba znati odgonetati ovu čarobnu mistiku ukoliko se želi autentično slijediti put neuhvatljive poetike Andreja Tarkovskog. Ili kako kaže sam autor: »Ja vidim kao svoju dužnost poticati odraze u onome što je u svojoj biti ljudsko i vječno u svakoj duši a što često zanemarujemo…Na kraju sve možemo svesti na jednostavni element, jedini na kojem možemo temeljiti svoju egzistenciju; na sposobnosti da ljubimo. Ta sposobnost može u nama rasti i može postati osnov kojim određujemo smisao života. Moja je zadaća svakoga tko gleda moje filmove učiniti svjesnim potrebe za ljubavlju i potrebe da daje ljubav te svjesnim da ga jedino ljepota čini potpunim čovjekom.«
Muka tuge
»Rubljov« je iste godine (1966.), kada je film bio snimljen, bio i prikazan filmskoj javnosti u Moskvi gdje je dočekan s oduševljenjem. Film je odmah dobio kultni status klasika, ali bez ogleda na to Tarkovski je preko noći postao metom žestokih napada i osporavanja. Zamjerali su mu »odsustvo optimizma, nedostatak humanizma, brutalnost, uživanje u golotinji i opscenosti, pa i prekomjernu dužinu« (iako je u montaži autor izrezao preko 400 metara materijala). Andrej se tome odlučno suprotstavio, borio se sa cenzurom, ali tek pet godina poslije sovjetski su gledatelji mogli vidjeti film u kinodvoranama. U međuvremenu film je u Cannesu (gdje je bio prikazan izvan konkurencije) dobio posebnu nagradu kritike, a Tarkovski je stekao ugled živog klasika filmske umjetnosti koji je postavio nove standarde filmskog ukusa i senzibiliteta. I za svaki, sljedeći film (»Solaris« iz 1972., snimljen po romanu proslavljenog poljskog futurologa Stanisława Lema, »Ogledalo« iz 1975. i »Stalker« iz 1979. rađen prema motivima fantastične pripovijetke braće Strugacki, koji mnogi zbog teme o tzv. zabranjenoj zoni drže ključem za razumijevanje njegova filmska opusa) Tarkovski se morao žestoko (iz)boriti sa sovjetskom birokracijom kako bi završio, a potom i svoje uratke prezentirao publici i javnosti. Na koncu, rezigniran i razočaran neprestanim šikaniranjem, marginaliziranjem i uludim trošenjem vremena u zaludnoj borbi s nedodirljivim birokratskim preprekama odlučio je emigrirati iz zemlje.
Tijekom 1982. godine, snimajući u Italiji svoj slavni film »Nostalgija« odlučio je ostati na Zapadu i tako je sa suprugom Larisom definitivno napustio domovinu. Nakon toga godinama je bezuspješno pokušavao odobrovoljiti sovjetske vlasti da i njegovom sinu Andrejuški dozvole izlazak iz SSSR-a i »spajanje« s obitelji. Formalni povod za emigraciju bio je skandal u Cannesu kada je sovjetska delegacija učinila sve kako bi onemogućila »Nostalgiji« dobivanje nagrade, tvrdeći da se radi o antisovjetskom pamfletu. Međutim, mitopoetska »Nostalgija« zapravo je najosobniji film Andreja Tarkovskog. Govori o tragediji egzila, prije svega o stradavanju duše u izgnanstvu ili kako je sam Tarkovski rekao: »Želio sam ispovjediti dušu koja je uvijek negdje između polusna i polujave; između stvarnosti koja liči na priviđenje i priviđenja koja se ne razlikuju od stvarnosti«. Iako je poslije »Nostalgije«, već teško bolestan od raka pluća u Švedskoj snimio svoj jedini »neruski film« »Prinošenje žrtve« (1986.), više u njemu nije bilo onog ranijeg stvaralačkog erosa, ili kako je sam rekao: »Nisam mogao ni pretpostaviti, dok sam snimao ’Nostalgiju’ da će to stanje teške, bezizlazne tuge koja ispunjava prostor ovog filma postati i muka mog života«. I upravo ga je ta »muka tuge« i ubila; upao je u zamku vlastitog iskušenja iz koje više nije bilo izlaza.
Tek nakon dugog nagovaranja Tarkovski je pristao na liječenje u klinici u Parizu, ali bezuspješno. Bolest ga je već toliko svladala da je 29. prosinca 1986. preminuo, a nakon mise u katedrali Aleksandra Nevskog bio je sahranjen na čuvenom ruskom groblju u Saint – Genevieve des Bois a nadgrobnu ploču izradio je slavni ruski kipar Ernst Neizvesni na kojoj piše: »Za čovjeka koji je vidio anđela«. I uistinu, Tarkovski se cijelog života nosio sa vlastitim i tuđim demonima u traganju za anđeoskom blagošću i mirom. Njegovi su filmovi suptilni i precizni seizmografsko – poetski zapisi kojima se bilježe svi potresi ljudske duše, odnosno povijest stradanja i iskorjenjivanja ljudske duše.
A, pri tomu očajnički je molio »Gospodi pomiluj« tražeći spas duše, izbavljenje iz zla koje sve više ovladava čovjekom i svijetom. Karamazovski sukob kao vječita tema ljudske povijesti iz kojeg izlaza zapravo nema. Pokušao je spas pronaći u civilizaciji Zapada, ali spoznajući grijehe kršćanstva, u beznađu egzila, sve je više shvaćao kako duhovno može ojačati samo povratkom u domovinu. A povratak mu nije bio moguć; to mu ne bi dozvolile sovjetske vlasti, a i sam je, koliko priželjkivao, toliko se i plašio povratka.
U dnevnicima koji su bili posmrtno objavljeni 1989. (poznati pod nazivom »Martirologija«) prepoznaje se sva tegoba i gorčina njegovog životnog isposništva. Razotkrivajući prolaznost života; pitajući se nestaje li sa smrću i materija ili se ipak obnavlja u duhu, pitao se hoćemo li na (bez)konačni put prema zvijezdama sobom ponijeti »surovost i hladni pragmatizam ili razum i čovječnost?« Prvoga se istinski plašio a u drugo (više) nije vjerovao.
Ipak, u svojim filmovima zaokupljen moralno – duhovnim pitanjima na neponovljiv način nas je dotakao svojom poetikom i umjetnošću, svojom anđeoskom blagošću i time nas možda ipak učinio boljim ljudima. Ali za taj iskorak čovjek mora imati i hrabrosti i znanja. A Tarkovski je i hrabrosti i znanja i umijeća imao u izobilju, previše za jednog čovjeka, previše za jedan ljudski život i u tomu je tragedija ovoga genija.
