Kod raspjevane Meryl Streep nikad nisi siguran u kojem će smjeru krenuti njene recentne glazbene transformacije. U filmu »Mamma Mia« skakala je na Abbu. Iako joj je 66 godina tek, u najnovijem filmu Jonathana Demmea »Ricky and the Flash« koji je na mitskoj Piazzi Grande otvorio 68. po redu Locarno, glumi nabrijanu rockericu na gaži u klubu u Tarzani.

I dok je 50-godišnji Bruce Sprinsteen u stanju zapaliti čitav stadion, njena Ricky zabavlja dvanaestak zalutalih teensa obradama Lady Gage (»Umislila je da je to Madison Square Garden«, kaže njen dečko). No stvari će se zakomplicirati kad joj se u život vrati njena kćer (portretira je glumičina stvarna kćer Mamie Gummer) koja je pokušala izvršiti samoubojstvo nakon što ju je muž ostavio zbog druge, te nagovara majku da se vrati kući kako bi joj pomogla da se sredi. Tada se priča prebacuje na teren blizak Demmeovu komadima »Rachel se udaje« i »Something Wild« koji se također bave motivom povratka, obiteljskim arhitekturama i srazovima različitih životnih stilova. Ali priča kao sa se hrva sama sa sobom. S jedne strane, osjećaš da nam Demmeova scenaristica Diablo Cody želi ispričati punokrvnu storiju o buntovništvu. Ali Cody kao da se ne želi zamarati s junakinjinim »grijesima« već je više zanima njen sraz s provincijskim bapcima u džemperima, kao snažni kontrast njenim crnim tajicama od lateksa. No iako njegova Ricky priznaje da je čak dva puta glasala za Busha, film kao da je duboko učahuren u osamdesetima. Da, Ricky kaže da podržava »naše trupe«. Ali najbolji ipak ostaje njen stand-up u kojem govori publici da Mick Jagger ima sedmero djece s četiri žene ali mu još nitko nije rekao da prestane sa svirkama i posveti se očinstvu.

Emotivni kolaps

Puno intrigantnije stvari zbivale su se u Locarnu na krajnjim Amerindie marginama, što dokazuje i sjajni autorski debi Josha Monda (»James White«) čiji je autor poznatiji kao  producent s famom kolektiva »Borderline«, zaslužan za seriju zanimljivih i provokativnih ali pomalo mračnih psihodrama, surađujući s Čileancem Antoniom Camposom na njegovu prvom newyorškom izletu (»Afterschool«) i Seanom Durkinom (»Martha Marcy May Marlene«). U hipnotizirajućim uvodnim kadrovima, nervozna autorova kamera prati njegova junaka kako hoda ulicom nakon još jednog tulumarenja u klubu na Manhattanu, dok se elektro glazba sudara sa simboličnim stihovima soula Raya Charlesa (»Don’t Let the Sun Catch You Crying«) koji odzvanja s njegovih slušalica.

Energični Christopher Abbott glumi ga tako da osjećamo kako mu krvni pritisak raste enormnom brzinom, kao da je izašao iz nekog Cassavetesova filma, rastrgan između dvije seanse brzog zahodskog seksa impregnirane opijatima. No priča će ubrzo prerasti u još jednu varijaciju na motiv Hanekeove »Ljubavi« jer ga doma čeka majka u naprednom stadiju karcinoma (nikad bolja Cynthia Nixon iz »Seksa i grada«), o kojoj se on mora brinuti. Emotivni kolaps je neizbježan. 

Sličnom divljom stranom ulice kreće se i junak debitantskog filma Meksikanca Julia Hernandeza Cordona »Obećat ću ti anarhiju«, u kojem Bunuelovi »Los Olvidados« susreću Clarkove »Kidse« u priči o gay skejteru koji živi od »mužnje«, dajući krv kao dio lanca u ilegalnoj trgovini plazmom čija je glavna karika mafija u dosluhu s korumpiranim liječnicima, te regrutira nove očajnike spremne učiniti to isto da bi preživjeli.

Nova kasta

I dok Cordon kopa po meksičkom dnu, kambodžanski sineast Steve Chan s američkom adresom (»Dream Land«) odbija igrati na stereotipe koje eksploatira njegova matična kinematografija i ne želi snimiti još jedan film o Crvenim Khmerima. U njegovu komadu, oni se spominju tek usputno, u sceni u kojoj njegova u ljubavi nesretna agentica za nekretnine ulazi u napuštenu rezidenciju (bivšeg kambodžanskog kralja Sihanuka) čiji su zidovi išarani grafitima. Ono što zanima Chena, nova je kasta menadžera u domeni nekretninskog biznisa čije se tvrtke predstavljaju pompoznim 3D projekcijama futurističkih naselja, mijenjajući urbanu geografiju Phnom Penha, garniranim vatrometom koji rigaju tornjevi Ankgor Wata.

Slična sudbina nalik Sihanukovoj palači dogodila se burbonskom dvorcu u Caserti, o čijem se ruševnom zdanju brine usamljeni farmer Tommaso u neodoljivom hibridnom doksu Pietra Marcella »Bella e perduta«. Nakon Tommasove smrti, u palaču ulazi država i stavlja na njenu fasadu zastavu EU, nakon što je napokon shvatila da kulturnom baštinom ne može dirigirati camorra. A njegova voljenog bika koji komunicira između živih i mrtvih, preuzima Pulcinella, iako i njega čeka sigurna smrt, budući da farmeri imaju veću korist od ženki jer se od njihova mlijeka proizvodi cijenjena mozzarella di bufala. Zato je sudbina tužnog Sarchiaponea kojem je glas posudio Elio Germano, podastirući nam njegove emotivne memoare, slična Bressonovu magarcu Balthazaru. Nakon što nas je Marcellov prethodni komad »La bocca del lupo« natjerao da izvadimo maramice, još jedna autorova priča koja razara srce samo je učvrstila autorov status trenutno najzanimljivijeg talijanskog dokumentariste, ali i šire, pokazujući da je u svijetu koji negira dušu – prava umjetnost biti bikom.

Imaginarij teatra koristi i Gruzijac s pariškom adresom Otar Iosseliani u »Zimskoj pjesmi« koja započinje u Francuskoj u doba revolucije, da bi se nastavila u nekom od brojnih ratova, prije no što se zateknemo u Parizu danas u kojem opet vladaju kaos i teror. Jukstaponiranjem različitih povijesnih perioda i uporabom prepoznatljivog vizualnog stila koji bi se brzopleto mogao nazvati »naivnim«, autor u formi nijeme burleske demaskira svijet u svim njegovim kontradikcijama, pokazujući da film i stvarnost nisu jedno te isto. Film je pogled u svijet.