»Film mobitelom« bosanskog redatelja Nedžada Begovića, inače u regionalnoj konkurenciji, već i samim naslovom sugerira da to što je snimljen mobitelom ima moguće i neke veze s promišljanjem tehnike takvog filma. S druge strane, »Ljudi koji sam mogao biti, a možda i jesam«, u nizozemskoj produkciji autora Borisa Gerretsa i u međunarodnoj konkurenciji, mobitel manje koristi u svrhu istraživanja odnosa tehnike i emocije, a više kao sredstvo dinamiziranja socijalnog kontakta. 

    Ono što im je oboma zajedničko tiče se osobnog angažmana autora. I Begović i Gerrets neodvojivi su od svojih filmova ne samo kao autori, već kao protagonisti. Begović, inače cijenjeni bosanskohercegovački redatelj, uranja u svijet nove estetike nakon saznanja da ga srčani problemi, angina pektoris, polako ali sigurno vode prema ugradnji stenta. No film nikako nije naricanje nad autorovom tužnom sudbinom, jer već i samo otvaranje – Begovićeva potraga za pravim, najboljim mobitelom za posao – utvrđuje humorni ton koji film neće ispustiti do samog kraja. Suočenost s radikalnom promjenom životnih navika, a moguće i većim komplikacijama, autora ne tjera u vidljivi očaj, već prema traženju načina da se neizvjesnost dokumentira. 

   Dvoje londonskih žitelja

Gerrets u film ulazi na drugi način. Priča kreće kao dokumentiranje života dvoje londonskih žitelja s vrlo malo dodirnih točaka. Steve je socijalni slučaj, ovisnik o cracku i prosjak, davno razveden od svoje žene i odvojen od sada već odrasle kćeri, koju nije vidio od njenog šestog mjeseca. Sandrine je pak Brazilka koja je u London došla pronaći muža, srediti svoju situaciju. Ona je pak svoga malog sina ostavila majci kod kuće, nadajući se da će se jednom ponovno sjediniti. 

    No u Gerretsovo dokumentiranje potrage za zrncem sreće dvoje njegovih protagonista ubrzo ulazi i on sam, i to prilično radikalno. Osim što pijanog i onesviještenog Stevea spašava od vjerojatne smrti na londonskoj kišnoj i hladnoj ulici, zaljubljuje se u Sandrine. Koja ekvilibrira između sedam potencijalnih ženika, kao prava Snjeguljica. Objektivni promatrač pritom je davno već zaboravljen, ako je ikada i postojao. 

    No tu nastupaju i problemi s filmom. Pa dok Begović svoju priču u principu priča, jer je u osnovi njegov film oslikani dijalog između njega i njegovih bližnjih i prijatelja, Gerrets je pokušava pokazati, što mu prema kraju sve teže polazi za rukom. Sve je više tekstualnih poruka, nalik SMS-ovima, između kadrova koji nose sve manje i manje poruke. Proplamsaji pregnantnih scena, poput čvrstog Steveova zagrljaja s novopronađenom ljubavi Precious, drže film iznad vode. 

   Dva filma, jedno sredstvo

Najslabiji dio Begovićeva filma je također vizualni, no on i tako priču gradi razgovorom pa mu je vizualni aspekt nadopuna. Lajt motivi – grafiti na zidovima ulica i posrćući pijanci – eskapistički nadopunjuju meditativnost dugih šetnji, preporuku doktora za bolji život. No u vizualnom segmentu najproblematičnije su fraktalizirane vizualizacije pjesama koje autor metafilmski, postmodernistički prikuplja da bi začinio film. 

    Dva filma, jedno sredstvo, ali prilično različito upotrijebljeno. I dok bi se Gerretsov film vrlo lako mogao zamisliti bez mobitela, koliko god da i on pridonosi kakvoći socijalne interakcije, Begovićev je film potpuno »mobitelski«, pri čemu je mobitel ne samo njegov kohezijski element, već i temeljna inspiracija. Ostaje vidjeti hoće li to što značiti žiriju regionalne konkurencije kad bude ocjenjivao film, koji je u Zagreb već i došao s nezanemarivim »Srcem Sarajeva« za najbolji dokumentarni film 2011. godine.