Ovog je tjedna u Zagrebu, u Muzeju suvremene umjetnosti, otvorena izložba »Ideja za plakat« kojom je kustosica Kristina Bonjeković Stojković u jednom drugom području, grafičkom dizajnu, proučavala ideju duhovitosti. U tekstu napisanom za katalog te izložbe ona navodi definiciju duhovitosti koju nude Beryl McAlhone i David Stuart u knjizi »A smile in the mind – Witty thinking in graphic design«: prema njima, bit duhovitosti je u višeglasju, jer je ona poput opere, i svaka duhovita ideja mora imati nekoliko elementa. U trenutku kad se ti elementi susretnu ili spoje, nastaje »klik« zadovoljstva u mozgu. McAlhorne i Stuart navode različite tipove tih elemenata i načine njihova kombiniranja te zaključuju da se doživljavaj duhovitosti događa u trenu i temelji se na neočekivanome u igri pronicanja.. 

    Duhovitost je, dakle, krhka i suptilna, slojevita stvar koja uključuje inteligenciju, interakciju bistrog promatrača. Što je s bistrinom i igrom pronicanja u hrvatskim filmovima? 

   Zabranjeno smijanje

    Od jedanaest novih hrvatskih filmova prikazanih u glavnoj nacionalnoj selekciji u Puli, skupina od nekoliko onih koje su njihovi autori nazvali komedijama pokazala je zabrinjavajuće visoku koncentraciju stereotipnih likova, stereotipnih situacija, i uopće infantilnih bedastoća koje vrijeđaju inteligenciju obrazovanog gledatelja. 

    Onome tko nije gledao, na primjer, film »Zabranjeno smijanje« Davora Žmegača (produkcija HRT, scenarij Miro Gavran) ova bi se ocjena mogla učiniti snobovski odvažnom, možda i nepoštenom. No, doći će ovi biseri, prije ili kasnije, i na male ekrane pa će tada, ako ne i prije, biti moguće uvjeriti se da stvarno jest tako – da humor u hrvatskim filmovima vrijeđa inteligenciju, uzrokuje empatičnu nelagodu (engleski ima precizan termin za taj osjećaj srama u tuđe ime: second-hand embarrassment) i da je, uopće, duhovitost u domaćim filmovima skrojena po mjeri tupana kakvima publiku vide filmaši i komercijalne televizije. 

    »Zabranjeno smijanje« komedija je nastala prema predlošku uspješnog književnika, Gavrana, jednoga od rijetkih koji u Hrvatskoj uspijevaju dobro živjeti isključivo od svoga pisanja, a kojemu je u Slovačkoj posvećen čitav jedan teatarski festival. Iako je u sažetom opisu filma navedeno kako je riječ o ljubavnom karuselu sredovječnog prodavača ribolovne opreme koji se nakon propale avanture s mlađom ljubavnicom vraća u obiteljsko gnijezdo, što je u startu nekako »mirisalo« na stereotipnu modernu commediu del’arte, ipak se očekivalo da će Gavranov predložak filmom ponuditi nešto od one intrigantne »igre pronicanja«, da će u svakom slučaju opravdati odrednicu komedije pod kojom se predstavlja. No, raspetljavanje kompliciranih muško-ženskih odnosa u Žmegačevoj se režiji svelo na loše nizanje skečeva koji pomalo podsjećaju na fore iz zabavno-glazbenog serijala »Nad lipom« i koji su se netom poslije premijerne projekcije počeli spominjati u kontekstu kandidature za hrvatsku verziju »Zlatne maline«. 

    Teško mi je pisati o tom filmu. Teško mi je, mislim, kao mladoj beogradskoj književnici Barbi Marković kad je, dok je bila službena spisateljica i stipendistica Grada Graza, priređivala temat o dva lica kulture svoga rodnog grada za austrijski kulturni časopis Lichtungen pa se našla pred zadaćom da kroz kraće biografske odrednice predstavi protagoniste beogradske šund-kulture i »prave« kulture devedesetih. Osobito ju je mučilo kako austrijskim čitateljima predočiti lik i djelo, čini mi se, folk pjevačice Dragane Janković. Nakon dugo mozganja, odlučila se za opis u kojemu je stajalo samo »nije vrijedna spomena«. To bi moglo vrijediti i za komediju »Zabranjeno smijanje«. 

    One vrste populističkog humora kakvim obiluju sitcomi na komercijalnim televizijama, a čiji je književni guru Ante Tomić (jedan od članova žirija na ovogodišnjem 59. Pula Film Festivalu) – humora koji bi se mogao svesti pod šifru »skužajte, prnija san« – nije lišena ni romantična komedija »Sonja i bik«. Publika u Areni reagirala je promptnim provalama smijeha na jeftine doskočice koje je scenaristica i redateljica Vlatka Vorkapić crpila iz – oh tako eksploatirane – Dalmatinske zagore. Gledatelji su se smijali tome što živopisni ruralni živalj iz kraja jugoistočno od – oh tako kozmopolitskog – Zagreba, genitiv množine od imenice »keks« izgovara »kekasa« i što Goran Bogdan umjesto podoknice djevojci pjeva gangu. 

    U ovoj mlakoj emulziji tomićevskog »humora« i serija »Bitange i princeze« i »Stipe u gostima«, gledatelji su navedeni da se smiju govoru ne-Zagrepčana, aktivistima za prava životinja i njihovim prosvjedima, ne-Zagrepčanima mesojedima koji krkaju meso i nastoje »preodgojiti« vegetarijance, tupim policajcima i starletama.   

»Raja voli takve stvari«

    Ukratko, jezgru duhovitosti u ovom filmu za čiju smo redateljicu, puno puta zaobiđenu u raspodjeli sredstava Hrvatskog audiovizualnog centra, zdušno navijali – čine opozicije selo-grad. Pa kad čovjek pomisli da mu je u godini gospodnjoj 2012. (čitavo stoljeće, i više, nakon Ivice Kičmanovića i »U registraturi«), nametnuto očekivanje da se pored svih bizarluka modernog doba i beskrajnih ironijskih dvoznačnosti zapadne civilizacije, smije silasku novih Kičmanovića s brda i dolasku u veliki grad – jasno je da smo ostali zarobljeni u vremenskoj kapsuli, zagušeni otužnom provincijalnošću duha. Zato, i kad se nasmije kakvoj prizemnoj »pošalici« kojom je Vorkapić u »Sonji i biku« sat i pol vremena pokušavala poškakljati gledatelja – ne prežući ni od prdeža junakinje ni od viceva u stilu »u jednoga seoskog ćaće dvojica pederske braće« – čovjek se osjeća nekako posramljeno, kao ismijana budala. Čudan je to osjećaj. Prepoznat će ga oni koji su ikad bili prinuđeni pogledati koju epizodu ljiga-serije »Zauvijek susjedi«. 

    I Krsto Papić je u drami »Cvjetni trg« koja progovara o mafijaškom podzemlju Zagreba, također posegnuo za humorom ala Kičmanović: inače solidan krimić, film posrće baš na onim mjestima koja bi, redateljskom intervencijom, trebala natjerati publiku na smijeh – ničim drugim doli gargantuovskim manirima karikiranog pogospođenog seljačine (tumači ga Mladen Vulić) koji krka janjetinu s ražnja. 

    Smijeh gledatelja u Areni, protumačit će se, dakako, kao dokaz da »raja voli takve stvari«. Zaboravlja se pritom da je ta reakcija produkt manipulacije kojom mediji, uključujući i sapunice i humoristične serije, betoniraju takav nizak prag očekivanja, oslabljuju kriterije, odgajaju publiku da se smiju pederima, lezbama, seljacima, aktivistima, vegetarijancima. Ovo je alarmantno nazadan humor. 

    Gdje su dvoznačnosti i suptilne nijanse, gdje su igre odgonetanja koje barem minimalno upošljavaju mozak? U hrvatskim komedijama toga više službeno – nema.