Za razliku od klasičnih festivalskih žirija, onaj na 25fps-u ne provodi dane isključivo u gledanju filmova koje žirira već sudjeluje i u kreiranju njegovih paralenih selekcija. Tako je svaki od tri programska bloka osmislio jedan od njegovih članova. Filmski programer Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u pariškom Centru Pompidou Jonathan Pouhtier predstavio je program »Gutanje filmova« posvećen kuhanju i radu na filmu. Filmski autor, kustos i rastaurator pri Akademijinom filmskom arhivu u Los Angelesu Mark Toscano sastavio je program od filmova koje je sam restaurirao. A višestruko nagrađena Belgijanka Anouk De Clerq, nazvala je svoj program »Gledanje u mraku« referirajući se na vlastiti komad »Crno«, u isti mah kolektivan i osoban, u kojem se poigrava motivom tame u kinodvorani tijekom projekcije 35-mm filma. Jedan od filmova koje je odabrala bio je i »Ruke u negativu« u režiji Marguerite Duras u kojem se odvija snena vožnja kamerom po bulevarima Pariza u 7 ujutro, uz voiceover slavne spisateljice.
Džungla na otoku Tuvalu koju je Pauline Julier (»Nestanak Aitua«) okupala neonom, prizivajući »Joe Movie« estetiku (šifra: Joe Weerasethakul). Šuma Tomislava Šobana (»Kraj«) čije se krošnje granaju u smjeru hrvatske avangarde šezdesetih i anti-filma kontaminiranog animacijskim softverom. Šetnja šumama i gorama naše zemlje ponosne u koju kreće Igor Grubić u izvan konkurencije prikazanom »Spomeniku«, promatrajući devastirane spomenike NOB-a kao nijeme svjedoke propadanja. Artificijelna džungla atenskog muzeja s prepariranim beštijama iz savane koju promatra Konstantina Kotzamani (»Washingtonia«). I last but not least, indijska šuma Payal Kapadie (»Posljednji mango prije monsuma«) čiji duhovi i senzori postavljeni u krošnje stabala nanovo prizivaju Weerasethakula.
Joshua tree
Da bi paradoks bio veći, jedan od najzanimljivijih filmova 25fps-a – »Na rubu raja« – kojem je žiri kritike u sastavu Jelena Pašić, Ante Jerić i Dragan Rubeša dodijelio glavnu nagradu, a iza kojeg stoje Leo Calice i Gerhard Treml, odveo nas je u mitske krajolike kalifornijske pustinje i jedino spomenuto drvo u tom komadu ostaje Joshua tree, dok autori podastiru ispovijesti njihovih aktera s ruba u devet minimalističkih tabloa u kojima je njihov spori hod promatram iz ptičje perspektive bliži eksperimentalnoj animaciji (»pustinja« je napravljena u studiju u obliku pješčanika). Iako makete tog dvojca iz Ureda za narativni dizajn krajobraza (»Office for Narrative Landscape Design«) nemaju ništa zajedničkog s psihodelijom opijata na kojeg se referira akronim njihove skupine (O.N.L.S.D.). S druge strane, austrijska tvornica dronova koju promatra genijalni Johann Lurf u »Embargu«, također se doima poput neke makete koja dolazi iz drugog svijeta, dok autorov komad govori i o distanci, jer je Lurf morao biti »nevidljiv« i snimati s određene udaljenosti da ga ne bi otkrila kamera videonadzora. A slična fluidna vožnja kamerom prisutna je i u impresivnom »Parku« Rande Maroufi, dok ona promatra zaustavljena lica mladih Marokanaca u napuštenom lunaparku, u zaleđenim gestama izmjene, očekivanja i agresije, inspirirana fotografijama s društvenih mreža.
Ručni rad
Ipak, vrhunac ovogodišnje konkurencije ostaje neuništivi Peter Tscherkassky i njegov rigorozno analogijski komad »The Equisite Corpse« koji uporabom erotskog footagea u rasponu od talijanskih soft pornića (»Mala bimba«) do nudističkih filmova promatra snove uspavane ljepotice na nudističkoj plaži, iako »corpus« iz njegova naziva u stvari postaje publika koju on miluje, zabavlja i sublimira. Film je to koji se gleda u transu. Inače, Tscherkassky je u sklopu festivala u prepunoj dvorani MM Centra održao i sjajno predavanje u kojem je kroz analizu svog filma pokušao odgovoriti zašto se u postdigitalno doba i dalje bavi »ručnim radom«, koristeći bizarne predmete poput mrežaste vreće od organskih naranči (ne onih u koju se stavljaju GMO naranče jer je ona sintetična), naglasivši da mu u radu uopće ne treba kompjuter jer sve zapisuje u teku.
