Reuters
Mučni i teški film »El Club« Čileanca Pabla Larraina, ujedno i dosad najbolji u konkurenciji za nagrade, otišao je možda najdalje u prokazivanju klera. Ali to čini suptilno i s finom dozom ironije, bez imalo moraliziranja
BERLIN » Nakon sjajne trilogije o Pinochetovim mračnim vremenima (»Tony Manero«, »Post Mortem«, »Ne«) izvrsni čileanski sineast Pablo Larrain kojeg je hrvatska publika prvi put upoznala na Festivalu subverzivnog filma jer su ga prije toga svi drugi festivalski programeri nepravedno ignorirali, nanovo nas udara u prepone. No njegov udarac još nikad nije bio tako žestok. Naslov njegova najnovijeg komada je »El Club«, ali nije to nikakav noćni klub. Barem ne onakav u kojem je plesao njegov imitator Tonyja Manera u groznici Pinochetovih večeri.
Riječ je o utočištu posrnulih popova, lociranom na izoliranoj čileanskoj obali gdje je Vatikan smjestio pet »božjih ovčica«, osudivši ih na pokoru zbog njihovih pedofilskih i homoseksualnih nestašluka. Jedini kontakt s vanjskim svijetom su odlasci na utrku pasa s hrtom kojeg brižno treniraju. Kad jedan od njih izvrši samoubojstvo jer nije mogao podnositi tirade mentalno poremećenog mještanina u kojima ih je pod prozorom bombardirao detaljnim opisima onog što su mu činili takvi poput njih, crkva šalje u njihov »klub« svećenika psihologa koji također prolazi osobnu pokoru, krijući svoju malu tajnu.
Arapska priča o Kristu
Ovaj mučni i teški film, ujedno i dosad najbolji u konkurenciji, otišao je možda najdalje u prokazivanju klera. Ali to čini suptilno i s finom dozom ironije, bez imalo moraliziranja. A finale je tako perverzno da ga ni Bunuel ne bi smislio u najcrnjim nadrealnim morama. Jer, Larrain pokušava dokazati da te »božje ovčice« o kojima pjevaju njegovi protagonisti nisu nikakve »crne ovčice«, već je problem puno širi i crkva se nije u stanju dublje suočiti s njime, već se sve svodi na Franjine riječi osude.
Ali ako vjeronauk predaje Alžirac Rabah Ameur Zaimeche, sjedam u prvu klupu. U senzualnoj sceni njegova najnovijeg filma »Priča o Judi« prikazana u off programu »Forum«, koji nastavlja autorove recentne opsesije povijesnim temama (sjetimo se »Mandrinovih pjesama« prikazanih u riječkom Art-kinu »Croatia« u sklopu gostovanju Festivala filmova o ljudskim pravima), Suzana kupuje najskuplji parfem kako bi njime natopila čelo, kosu i bradu Galilejca koji će kasnije postati poznatiji kao Isus Krist. Dok ga ona masira mirisnim uljem za koje je bila spremna prodati sav nakit koji je imala na sebi, kamera se nježno spušta prema njegovu međunožju. Ali umjesto erekcije ugledasmo mali glineni vrč koji drži u rukama.
Inače, Krist kakva ga vidi Zaimeche je čovjek od krvi i mesa koji se protivi kamenovanju Betsebe, optužene za preljub. A i Poncije Pilat će pustiti poneku suzu nakon što odredi Kristovu sudbinu. Ali u finalnom kadru on izlazi iz oaze i usamljen kreće u nepoznato poput običnog smrtnika. I tako je najljepšu i najjednostavniju (filmsku) priču o Kristu ispričao jedan Arap.
Blagajnica iz najnovijeg filma Karla Markovicsa »Superwelt«, koji puno duguje estetici Urlicha Seidla, misli da joj se Bog obraća glavom i bradurinom, nakon što u njenoj prisutnosti kućanski aparati naprosto podivljaju, te ona počinje balansirati na rubu nervnog sloma. I tu festivalske opsesije vjerom i religijom ne prestaju. Poljska sineastica Malgorzata Szumowska bavila se njima i u prethodnom filmu (»U ime«). A u autoričinom najnovijem filmu »Tijelo« njen lik je rastrgan između duhovnog (prenosi poruke mrtvih u ulozi medija) i svjetovnog (pruža terapeutsku pomoć curama koje boluju od anoreksije).
Njemački val
Festivalska konkurencija donijela je i dva solidna njemačka filma. U »Viktoriji« Sebastiana Schippera jedan naizgled bezazleni flert koji će se dogoditi mladoj Španjolki u Berlinu, pretvorit će se u tragediju kad se sa svojim zavodnicima koje je upoznala u disku, upusti u pljačku banke. A Andreas Dresen je u filmu »Dok smo sanjali« ispisao finu parabolu o izdaji izgubljene mladeži iz predgrađa Leipziga koja živi u vječnom utopijskom snu o sreći. Radi se o adaptaciji istoimenog višestruko nagrađivanog romana Clemensa Meyera koji pokazuje kako su bivši pioniri iz DDR-a nakon pada Zida preko noći pušteni s totalitarnog lanca, prepustivši se bučnim odlascima u klub za swingere, eksperimentiranju s opijatima, krađama automobila i otvaranju vlastitog diska koji će rasturiti naci skinsi. Ipak, od autora koji iza sebe ima nekoliko izvrsnih filmova poput »Wolke 9« i »Halbe Treppe«, očekivali smo nešto više.
Najbolji njemački komad vidjeli smo ipak u paralnoj »Panorami«. Riječ je o hibridnom dokumentarcu »Härte« (Snažni), možda najambicioznijem komadu Rose Von Praunheima, ključne figure berlinskog kvira, fokusiranom na život šampiona u karateu Andreasa Marquardta koji je poput Ip Mana pod stare dane počeo podučavati klince orijentalnim vještinama, iako je nekad fizički zlostavljao ženu i tjerao je na prostituciju. Korijeni njegovih frustracija i nasilnog odnosa prema ženama kriju se u njegovoj monstruoznoj majci koja ga je u ranom djetinjstvu zlostavljala na isti način i tjerala ga da je penetrira dildom. U dokumentarnom segmentu filma ukazuje se pravi Marquand. A u onom crno-bijelom igranom koji rekonstruira njegov život, glumi ga odbojni Hanno Koffler.
