Iako je kultno berlinsko kino »Arsenal« odvojeno od Cinestarova multipleksa tek staklenim zidom, razlike između tih dvaju svjetova su jako velike. Ne samo one filmske već i one gastronomske. Dok Cinestar preferira hamburgere, kokice i čips, u atriju »Arsenala« nalazi se ogromni kazan s juhom od leće, naravno, iz organskog uzgoja. 

   No, umjetnički direktor Berinalea Dieter Kosslick, koji nije samo veliki filmofil već i veliki gastronom, očito više preferira drugu spomenutu varijantu. To dokazuje i njegova selekcija »Kulinarsko kino«, čija je dominantna tema bila vrt kao međuprostor, valjda i zato jer u Berlinu već svaki kvart ima svoju bio samoposlugu ali i bio vrt. U tom programu prikazan je i doks Jeremyja Seiferta znakovita naziva »GMO OMG« u kojem jedan mladi roditelj pokreće svoju malu revoluciju potaknut odlukom Haićana da nakon zemljotresa spale pošiljku od 475 tona GMO sjemena koje im je velikodušno donirala zloglasna korporacija Monsanto. 

   U sličnom miljeu u kojem živi Seifertov akter, ambijentirana su i dva puno razvikanija filma – »Promised Land« (»Obećana zemlja«) Gusa Van Santa i »At Any Price« (»Pod svaku cijenu«) u režiji Iranca s američkom adresom Ramina Bahranija. U oba filma imamo male ljude iz američkog Srednjeg zapada na udaru korporacijskih predatora kao nove varijante Jehovinih svjedoka, koji idu od kuće do kuće da bi natjerali farmere da prihvate njihovu »vjeru«. Samo što u igri nisu kretenarije poput »Kule stražara« već je riječ o puno opasnijim rabotama. U Bahranija, dotične predatore utjelovljuju agenti poljoprivrednih korporacija koji pokušavaju navrbovati farmere da kupe njihovo GMO sjeme. A u Van Santa imamo agente plinske kompanije koji pokušavaju nagovoriti farmere da im prodaju zemljišta kako bi na njima metodom »frackinga« dospjeli do tešto dostupnih nalazišta plina. 

  Zemlja i novac

U oba slučaja u igri su opasne kemikalije. U Bahranija one se nalaze u samom sjemenu. A u Van Santu one se »frackingom« ubrizgavaju u zemlju. Oba filma govore o odnosu zemlje, novca, velikim i malim lažima koje živimo. Oba filma pokazuju slom Američkog sna. Oba filma igraju na krajnje humanistički prosede i iskrene emocije, kao da je riječ o nekom zaboravljenom komadu iz Bogdanovicheve ere. U oba filma junaci pokušavaju doći do brze zarade, rukovodeći se neoliberalnom mantrom »Get Big or Get Out«. Nek prinosi budu što veći, bez obzira na njihovu kvalitetu. Nek farma ode kvragu, glavno da je bankovni konto enormno povećan (u Van Santovu filmu, korporacije nude farmerima naizgled vrtoglave iznose za kupovinu njihovih zemljišta, iako je profit od eksploatacije plina koji će one uprihoditi na kupljenom terenu daleko veći). No da bi njihovi (aktivistički) filmovi doprli do šire publike, potrebna su im zvučna glumačka imena. Zato je Van Sant nanovo angažirao Matta Damona, a Bahrani iznenađujuće efektnog Zaca Efrona. 

   U Bahranijevu filmu »At Any Price« toliko je zelenih polja kukuruza da se svaki Hrvat koji ovisi od tih vražjih poticaja mora upitati kako ti Ameri sve to navodnjavaju. Paradoksalno je da s jedne strane iz njih strše vjetroelektrane koje bi trebale naglasiti ekološku osviještenost američkog Midwesta, dok je s druge strane riječ o GMO usjevima. No, iako se tvrka koja Dennisu Quaidu nudi GMO sjeme zove »Liberty«, ona mu nudi sve osim slobode. Čak i kad nam njegova žena na kraju filma poručuje, »Bit će to velika žetva«. Zato je postapokaliptični prizor iz Seifertova filma s muškarcem koji u zaštitnom odijelu baulja kukuruznim poljem kao da je riječ o Černobilu nakon eksplozije nuklearke krajnje simptomatičan, podvlačeći paralelu između nuklearne i GMO katastrofe. 

Maske i identiteti

U Van Santa, oni za koje smo vjerovali da su dobri postaju zli, a oni koji su zli postaju dobri. Lažni identitet sublimiran je već na samom početku filma kad korporacijski poslušnik Matt Damon zamijeni Guccijeve mokasine s Red Wing čizmama, pojavivši se na novom radnom zadatku u farmerskoj odjeći, kako bi izgledao »kao jedan od njih«. A njegova asistentica Frances McDormand igra na sličnu taktiku ulagivanja malim ljudima, izvodeći na pozornici lokalnog birca song »I Saw The Light« Hanka Williamsa. Ulozi su jako veliki i treba učiniti sve da se dođe do cilja. Ali korporacijske strategije su puno perfidnije od takvih odjevnih i glazbenih trikova. 

   Prema Van Santu, korporacije su spremne regrutirati lažnog ekološkog aktivistu (glumi ga John Krasinski, inače koscenarist Van Santova filma) koji tobože biva raskrinkan kao prevarant, kako bi farmerima srušile ideale o njegovu poštenju i time ih uvjerile da je njihova korporacijska misija daleko humanija i pozitivnija. No, bilo da je riječ o Bahranijevu anti-GMO aktivizmu ili Van Santovu anti-fracking aktivizmu, u oba nedostaje onaj dobro znani »We all gotta eat shit from time to time«, koji je izgovorio Bruce Willis u Linklaterovoj »Naciji brze hrane«. Svi moramo s vremena na vrijeme pojesti govno. Sadržavalo li ono GMO sastojke ili kemikalije od frackingom silovane zemlje.