RIJEKA – Jedan od istaknutijih kazališnih glumaca mlađe generacije iz riječkoga HNK-a, i nagrađivanih, je i Edi Ćelić kojeg smo tijekom posljednjih godina imali prilike vidjeti u nizu zapaženih i različitih kazališnih uloga, od one u »Kralju Edipu«, »Regoču« i »Amarcordu« do »Gospođe ministarke« i »Na Tri kralja ili kako hoćete«, a prošle je godine ovaj osječko-riječki glumac imao ulogu i u filmu »Illyricvm« koji je prikazan na Pulskom filmskom festivalu. U povodu riječke premijere ranije najavljivana i već nagrađivana filma »Pelikan«, redateljskog prvijenca Filipa Herakovića u kojem Ćelić tumači glavnu ulogu, razgovaramo s glumcem o samome filmu i njegovoj ulozi u tome filmu te drugome.

Još prošle godine osvanula je vijest da glumite u debitantskom filmu Filipa Herakovića »Pelikan« koji će, nakon nedavne splitske premijere, imati i svoju riječku premijeru sutra. S obzirom na dosadašnji festivalski uspjeh filma, jer film je dosad osvojio već nekoliko nagrada, što (riječka) publika može očekivati od »Pelikana« te kako ga žanrovski možemo odrediti?

O ulozi Josipa

– »Pelikan« donosi priču koja nije samo lokalnog značaja, već izlazi iz uobičajenih tematskih okvira domaće kinematografije, dotičući se ipak nešto univerzalnije tematike. Film nudi bogatstvo izvedbenih slojeva koji ga čine duboko fascinantnim, a publika može očekivati filmsko putovanje emotivnih, misaonih i simboličkih dimenzija. »Pelikana« suštinski možemo žanrovski svesti na dramu s elementima komedije, iako on nerijetko poprima i druge žanrovske karakteristike.

Jako je nepredvidivo koje ćete uloge u životu igrati / Snimila Ana KRIŽANEC

Iako ste zamijećeni po drukčijim likovima koje inače tumačite, prvenstveno u kazališnim predstavama, sada glumite u filmu, drami, i utjelovljujete, čini se, posve »običan« lik koji možda odskače od vaših prijašnjih uloga. Možete li nam otkriti više o protagonistu »Pelikana«; tko je zapravo on?

– Josip je nogometaš koji proživljava duboku krizu identiteta na rehabilitaciji u Istarskim toplicama. Ne znam otkrije li se ikada tko je on zapravo, ali se prava priroda njegova karaktera zapravo ne može sakriti. Tijekom svog života neprestano se suočavao s normativima i stereotipima koji okružuju percepciju nogometnog uspjeha te ulogama koje je morao pristati igrati unutar tog okruženja. Ta tradicionalna slika uspjeha nameće očekivanja da realizirani nogometaši moraju prikazivati sigurnost i zadovoljstvo bez obzira na unutarnja previranja. Josip izlazi iz tog kalupa, istražujući složenost vlastitih osjećaja, a njegova funkcija u filmu je da razotkrije sukob između tih društvenih očekivanja i unutarnje emocionalne borbe.

Dakle, možemo reći da je svijet »Pelikana« zapravo svijet prikazan iz vizure protagonista. S obzirom na samu radnju filma te protagonistov specifičan životni trenutak, kao i žanrovsko obilježje filma, kakvo je točno protagonistovo stanje svijesti? Uz to, koliko je bilo teško (psihološki) ponirati u njegovu dubinu te je potom i ostvariti na velikome platnu?

– Josip je izgubljen u fragmentiranosti vlastite svijesti. Njegova introspekcija prožeta je nezadovoljstvom koje postaje središnje osjećanje njegove unutarnje krize, ali i katalizator za izlazak iz nje. Preduvjet za poniranje u kompleksnost njegova stanja i interpretaciju takve uloge je iskrenost i zato sam svjesno odabrao glumačka sredstva u kojima uloga Josipa neće djelovati kao jasan konstrukt ili preočit glumački potez, unatoč osebujnosti drugih likova te atmosferi koju film podržava i odražava. Upuštanje u takav riskantan prostor suptilne izvedbe za mene je predstavljao veći izazov nego nužno identifikacija s emotivnim i psihološkim izazovima uloge.

Edi Ćelić u sceni filma »Pelikan«

Snimanje u Istarskim toplicama

Kakav odnos protagonist ima s ostalim likovima; koji su odnosi i trenuci u filmu ključni?

– U filmu svaki odnos igra ključnu ulogu, s obzirom na to da je svaki lik manje-više donositelj neke značajne promjene u Josipovom životu. Iako on žudi za promjenom, većinu vremena samo ponire u ono što mu se događa, i to bez pretjerane kontemplacije ili otpora, a zanimljivo je da rijetko preuzima i ulogu inicijatora. Unatoč snažnim unutarnjim previranjima Josip je prema svijetu naizgled uglavnom suzdržan i distanciran, dok s pojedinim likovima neusiljeno i lako stupa u duboke mentalne i emotivne odnose.

Na kojim je lokacijama film sniman te koliko one pridonose »općem raspoloženju filma«, odnosno njegovoj atmosferičnosti?

– »Pelikan« je dominantno sniman u Istarskim toplicama koje svojom kontekstualnom i atmosferskom specifičnošću podržavaju narativnu i simboličku dimenziju filma. Kroz promišljene snimateljske te scenografske postupke sav atmosferski i sadržajni potencijal takve lokacije samo biva mnogostruko pojačan. Zidne tapete stjenovitih formacija originalno u eksterijeru toplica prenose taj prostor u njegov interijer, čime su izazovi koji pritišću Josipa na taj način gotovo doslovno opredmećeni kroz jedinstvenu estetiku filma. Josipa uglavnom okružuju umirovljenici koji se nalaze na samom rubu života, te su i sami spremni suočiti se s nekom vrstom životne transformacije. Kontrast između mladosti i starosti, između fizičkog vrhunca i fizičkih ograničenja dodatno produbljuje »Pelikanov« ambijent.

Koji su trenuci u filmu posebno upečatljivi, možda i simbolični?

– »Pelikan« obiluje simbolikom, ona se provlači kroz njegovu pretežno suptilnu, a ponekad i namjerno očitu formu. Najsnažnije se očituje u scenariju samom po sebi, u naizgled svakodnevnim dijalozima, te fluidnoj montaži filma. Postoje neki simbolični trenuci u filmu koje posebno preferiram, ali draže bi mi bilo da ih publika otkrije sama.

Sloboda u kreiranju lika

Osim vas, u filmu glume i druge dvije riječke glumice i vaše kolegice iz riječkoga HNK-a, Tanja Smoje i Biljana Lovre; koliko je poznanstvo s njima i dosadašnja suradnja pridonijela opuštenoj atmosferi?

– Najveći doprinos u stvaranju opuštene atmosfere tijekom snimanja »Pelikana« došao je od producenata Tamare Babun i Matije Drnikovića iz Wolfgang & Dollyja. Tijekom osamnaest intenzivnih dana snimanja bili su suočeni s mnogo producentskih izazova unatoč kojima je atmosfera na setu uvijek bila profesionalno zdrava, usmjerena i opuštena. Raditi s glumicama poput Tanje i Biljane značilo mi je više u kontekstu partnerskog povjerenja, pa smo temeljem naših privatnih odnosa, bliskosti, mogli graditi i one prisne filmske odnose.

Kako se uopće dogodila suradnja s redateljem Herakovićem?

– Postoje različite verzije toga kako je došlo do naše suradnje, ali jako dugo sam mislio kako je »Pelikan« za mene jednostavno pao s neba. Jedno popodne Filip me nazvao, predstavio se i pitao jesam li zainteresiran za ulogu u njegovom dugometražnom igranom prvijencu. Zamolio sam ga ako bih prije takve odluke mogao pročitati scenarij. Ubrzo sam ga pročitao i oduševio se. Uskoro smo dogovorili sastanak u riječkome Art-kinu, gdje smo napravili neku verziju probnog snimanja, nekoliko scena iz »Pelikana«. Nekoliko dana kasnije Filip me nazvao i rekao da bi me i dalje rado želio vidjeti u filmu, ako naravno i ja dalje želim raditi s njime. Tek kasnije sam doznao da su Filip i Nikolina Bogdanović scenarij razvijali imajući glumca poput mene na pameti, odnosno imali su me u vidu za ulogu protagonista Josipa. Na neki način, Josip je bio napisan za mene, bez da sam toga bio svjestan. Suradnja s Filipom bila mi je ostvarenje sna; imao je ogromno povjerenje u mene i dao mi je veliku slobodu u kreiranju lika. Osjećao sam da smo se nekako intuitivno sporazumjeli glede toga što bi moja izvedba trebala biti. Mnogo smo razgovarali o Josipu, razmjenjivali reference, a sama realizacija prošla je poprilično bezbolno.

Redateljski potpis

Što temeljem Herakovićeva prvijenca možete reći o njegovu redateljskom radu?

– Filip ima izražen redateljski potpis i zna kako od glumaca i iz scena dobiti ono što želi. Istovremeno, poprilično je smiren i glumac se osjeća sigurno uz njega. On je sposoban, slojevit i snažan redatelj jasne vizije i stava. Detaljan je i uvijek pripremljen, a sama suradnja bila je inspirativna i poučna. Mnogo sam naučio o procesu snimanja i razvijanju lika, a imati redatelja s jasnom vizijom i razumijevanjem svakog segmenta filma bilo je presudno za moju želju da nastavim žudjeti za sličnim iskustvima.

Da zaključimo, kako je vama sjela ova glavna uloga u »Pelikanu«, jeste li zadovoljni konačnim rezultatom i dosadašnjim uspjehom filma?

– »Pelikan« je zaista izvrstan film, čak i kad se odmaknem od činjenice da sam osobno vezan za njegovo stvaranje. Ekstremno sam zadovoljan svojim doprinosom. Fascinantno je kako, kada radite na filmu, ne možete predvidjeti konačni rezultat vaše izvedbe, s obzirom na to da ona u takvim okolnostima ne ovisi isključivo o vama. Bez obzira na to koliko se trudili ponuditi svoj najbolji rad, kako će se on reflektirati u cjelini i što će se od njega napraviti, u potpunosti je izvan vaše kontrole. Na kraju, kad sam pogledao finalnu verziju »Pelikana«, konačno sam mogao odahnuti. »Pelikan« ispunjava mnoge od mojih filmskih preferencija, a u ovoj fazi najvažnije mi je da pronađe publiku s kojom će ući u komunikaciju. Za sada su Tallinn, Beograd i Split potvrdili kako »Pelikan« posjeduje svu snagu i kvalitetu značajnog filmskog ostvarenja, te se samo nadam kako će takvu putanju uspjeha i razmjene s publikom film nastaviti živjeti.

Kazalište i film

Osim filmske uloge u filmu »Pelikan« koji će se nakon premijere u Splitu i Rijeci prikazati i na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, vi ste i prošle godine bili na tome festivalu s ekipom filma »Illyricvm« Simona Naratha Bogojevića. Kakvo vam je iskustvo rada bilo na tom filmu u kojem glumci prvi put govore na ilirskom i latinskom te koliko je uopće teško bilo saživjeti se s tekstom na dvama izumrlim jezicima, tako da izvedba ne »pati« i bude uvjerljiva?

– Snimanje »Illyricvma« je bilo jedno intenzivno, nezaboravno iskustvo koje mi je unatoč svim ekstemporacijama snimanja takvog tipa, te vremenskim, dramskim i jezičnim izazovima uloge Leonide ostalo u najpozitivnijem sjećanju. Ipak se radi o mom prvom značajnijem filmskom iskustvu i ono će kao takvo uvijek biti jedan vrijedan i važan trenutak u mojoj karijeri. Raditi sa Simonom Bogojevićem Narathom bilo je poprilično lako i drago mi je da sam bio dijelom jedne tako jedinstvene filmske priče. Naučiti tekst na latinskom nije bilo toliko izazovno, koliko naučiti replike svih ostalih likova u sceni. Kako bih znao što igram i na što reagiram, bilo je nužno poznavati značenje cijelog dijaloga, a ne samo svoje replike. Uz to, snimali smo u povremeno ekstremnim krajolicima i atmosferskim uvjetima, s velikim ansamblom glumaca i životinja, visokih produkcijskih okvira, pa nekako te okolnosti pamtim više izazovnima, nego učenje latinskog i rekonstrukcije ilirskog.

S obzirom na vaš transformativni glumački potencijal, kakvi vas likovi fasciniraju i/ili privlače u glumačkom smislu te postoji li neki određen lik u određenoj predstavi ili filmu koji biste posebno htjeli tumačiti?

– Jako je nepredvidivo koje ćete uloge u životu igrati, odnosno koje će uloge naći put do vas, barem što se moje dosadašnje karijere tiče. Uglavnom nastojim ne imati očekivanja oko toga što bi mi definitivno trebalo pripasti, budući da takav put najčešće vodi k razočaranju. Ono što pouzdano znam jest to da imam velike kapacitete i da sam spreman na sve, lako se prilagođavam različitim izvedbenim formama i žanrovima, pri čemu sam i poprilično jednostavan suradnik. Mislim da mi nije toliko stalo do toga koga igram te obujam uloge za mene nije presudan, više mi je stalo do teme i problematike kojom se film ili predstava mogu baviti, te do načina kako se oni kreativno obrađuju.

Naginjete li prema tome više kazalištu ili filmu; koji je od ta dva medija za vas plodnije tlo, rahlija zemlja ili jednostavnije onaj koji vam nudi više mogućnosti?

– Mislim da su kazališna karijera i uloge jednostavno dostupnije u odnosu na filmske, tako da se većina glumaca zbog takvog ustroja industrije više bavi radom u kazalištu. Nikada nisam očekivao da će mi se dogoditi filmske uloge, unatoč tome što sam ih odavno priželjkivao. Osjećam ogromnu zahvalnost i privilegij što su filmovi poput »Pelikana« i »Illyricvma« postali dio mog glumačkog puta. Medij filma se za mene tek počeo otkrivati. Uočavam koliko toga u tom prostoru još moram svladati i naučiti, te koliko sam spoznajno i emotivno angažiran oko ideje da se ponovo nađem na nekom filmskom setu. Tako da u ovom trenutku više naginjem filmu, ali ne mogu reći da bih zbog filma u potpunosti isključio kazalište iz svog života.

I za kraj, nekako se sukladno ovome svemu nameće i pitanje tko je zapravo Edi Ćelić izvan kazališnih kulisa, kad maknemo svjetla pozornice i kad se ugase filmske kamere; kako biste opisali samoga sebe?

– Svedeno, ja sam poprilično jednostavna osoba koja voli svoj mir. Mislim da čak i ne postoji neka velika razlika između toga kako se prezentiram pred drugima i onoga što sam privatno, barem ne za mene.