Kineski autorski film danas u nedostatku novih i neistraženih tema proživljava stanoviti deja vu
Na Kineskoj večeri održanoj u sklopu lanjskog Cairo Film Festivala u salonu hotela »The Nile Ritz Carlton« na Tahriru, ukazao se i veliki Jia Zhangke. Ali ne među govornicima koji su mahom veličali čuda kineske kinematografije, od kineskog veleposlanika u Egiptu pa nadalje, već je on stajao u publici.
Nakon što su završile sve te silne govorancije, uslijedio je kraći promotivni spot s recentnim kineskim blockbusterima. Jer, iako mu je festival posvetio mini retrospektivu, Zhangke je bio svjestan da toj poslovnoj fešti ne pripada i osjećao se nekako neugodno. I mi smo čekali da taj dosadniji dio kojem se nije nazirao kraj napokon završi, nakon čega se dogodio pravi stampedo uzvanika na sve one kineske i ine delicije, kako to već biva u sličnim situacijama.
Pompozni i krajnje besmisleni spektakl
Jedan od tih brojnih isječaka koji su se izmjenjivali na videozidu, bio je i onaj iz kinesko-holivudske mastodontske produkcije zvane »Kineski zid« u režiji Zhanga Yimoua, koju ovih dana može vidjeti i publika naših multipleksa. Trumpu za inat. Jer, prošla su vremena kad je Yimou kao čudo kineske Pete generacije, snimao male estetizirane filmove poput »Crvene raži« i »Crvenih lanterni«, kao rafinirani kroničar socijalne opresije. Nakon »Cvijeća rata« u kojem je angažirao Christiana Balea u ulozi svećenika, sada je tu Matt Damon u ulozi irskog plaćenika koji u društvu jednog Španjolca luta Kinom u potrazi za »crnim prahom« (čitaj: barutom) koji će pretvoriti zrak u vatru, a noć u dan, boreći se protiv Andya Laua i hrpe CGI beštija kojima je cilj zadovoljiti neutažive apetite njihove opake kraljice Taotie i sravniti do temelja carski grad. Zatekli smo se dakle na vrhuncu Yimouove najkomercijalnije faze koja estetski balansira negdje na pola puta između »Kletve zlatnog cvijeta« i ceremonije otvaranja pekinške olimpijade 2008., sve to garnirano dostatnom dozom steampunk estetike.
U nedostatku istinskih kineskih dragulja, trebalo je u Berlinu potegnuti na otok koji Kina uporno politički svojata. Riječ je o izvrsnom doksu »Mali razgovor« u režiji Tajvanke Hui-chen Huang koja u emotivnom susretu s muškobanjastom majkom pokušava dobiti neke odgovore koji su je godinama progonili, dodirujući teme povjerenja, bračnog nasilja i spoznaje (majčine skrivene lezbijske ljubavi). Inače, autoričina majka zarađivala je kao taoistička svećenica i narikača u pogrebnim povorkama. A kći napušta školu u trećem razredu osnovne kako bi se brinula o njoj nakon što se razvela od muža koji ju je godinama fizički i psihički zlostavljao, učeći čitati i pisati kroz stripove i televiziju, da bi se u dvadesetim godinama počela baviti političkim aktivizmom. No razgovori se proširuju i na autoričinu braću, ali i majčine bivše ljubavnice. Iako su duge tišine te koje u filmu najviše bole. Jer, kako bi rekao veliki Tajvanac Hou Hsiao-hsien, koji se potpisuje i kao izvršni producent autoričina filma – »Mali razgovori sjaje jednostavnošću«.
Riječ je dakle o čistom propagandnom filmu koji igra na autoritarnu mitologiju kolektivne žrtve. No kako nas je povijest naučila, autoritarni režimi oduvijek su bili veliki majstori u režiranju vojnih parada, kako u zbilji tako i na filmu. Zato »Kineski zid« i nije ništa drugo nego velika (vojna) parada CGI kiča. Pompozni i krajnje besmisleni spektakl u kojem se kromatizmi i zlatne refleksije izmjenjuju s duginim koloritom finalne borbe koja će napokon osloboditi autorov wuxia nerv u njegovim raskošnim geometrijama. Čisti transgenični blockbuster čiji nekontrolirani i podivljali grandeur igra na »tower defense« retoriku, poslužimo li se vokabularom videogejmera kojima se Yimou toliko ulaguje, kako u strategijama obrane Zida, tako i u okršajima s monstruoznim CGI kreaturama. Nešto poput kineske varijante »Warcrafta« Duncana Jonesa s natruhama Brooksova »World War Z«. Onima koji baš i ne mare previše za takvu »lucidnu« strategiju videoigre, ostaje pogled na uvijek neodoljivog Andyja Laua, kojeg naravno pamtimo i u daleko boljim izdanjima.
Zato ima neke ironične simbolike u sekvenci Zhangkeova najnovijeg 28-minutnog filmskog dragulja »The Hedonists«, koja se s panoramskom snimkom uspavanog zabavnog parka ukrašenog crvenim lanternama na neki način sprda s Yimouovom ranom fazom, kad je kineska Peta generacija žarila i palila na bjelosvjetskim festivalima. U tom prokleto duhovitom komadu, imamo trojicu otpuštenih radnika – jednog rudara za čiji je otkaz prema sarkastičnoj teoriji njegova direktora kriva »tržišna ekonomija«, jednog zaštitara koji je zaspao pred videonadzorom i jednog kuhara kojem je dlaka upala u predjelo – koji pokušavaju pronaći bilo kakav posao da bi preživjeli. Humorne situacije prizivaju one iz Loachove komedije »Danak anđela«, samo što destileriju viskija zamjenjuje zabavni park Narodni grad, u kojem oni zabavljaju posjetitelje odjeveni u jeftine povijesne kostime (scena s probom jedna je od naljuđih koje smo vidjeli u Zhangkeovu opusu).
Berlinale nudi Kineze na kapaljku
Kapitalizam je taj koji će prepakirati kinesku povijesnu tradiciju u prazni i jeftini zabavni proizvod. Ali Zhangke se tim filmom u isti mah sprda i s prijetnjom vlastite »staromodnosti«.
No iako je upravo legendarni direktor Berlinalea Moritz de Hadeln bio taj koji je promovirao tu novu Petu generaciju s Yimouom kao njenim najutjecajnijim predstavnikom, kad je njegov komad »Crvena raž« 1988. osvojio Zlatnog medvjeda, danas taj isti festival nudi Kineze na kapaljku, i to mahom njegove mlađe aktere queer provenijencije poput Hu Jia (Okus betela), koji je ispričao gotovo nijemu ali na trenutke dostatno senzualnu storiju o jednom momku koji pokušava riješiti egzistenciju nastupajući u showu s dupinima, te njegovim prijateljem koji vozi po plažama otoka Hainan mobilni karaoke, dok turisti od njega traže selfie za uspomenu zbog njegove fizičke sličnosti s popularnim glumcem Lesliejem Cheungom. Njihova ljubavna veza biva dovedena u pitanje kad im se u život ubaci jedna nestašna cura. No likovi ovdje postaju žrtve jednog drukčijeg menage-a-trois s ideološkim predznakom, onog koji u Kini danas eruptira na relaciji između homofobije, seksizma i moralizma.
Ipak, kineski autorski film danas u nedostatku novih i neistraženih tema proživljava stanoviti deja vu, čiji su najevidentniji primjer u »Forumu« prikazani »Zatvorenici« u režiji Ma Lija, koji recikliraju identični milje Bingova doksa »Dok nas ludilo ne rastavi«, prikazanom na jednom od ranijih izdanja ZagrebDoxa, promatrajući čemernu svakodnevnicu pacijenata u jednoj provincijskoj psihijatrijskoj bolnici na sjeveru Kine (Li čak slijedi i Bingovu maratonsku minutažu, jer im oba filma traju preko pet sati).
Zato kineski segment ovogodišnjeg Berlinalea nije uspio nadmašiti njegovo lanjsko izdanje čije je istinsko otkriće bio bravurozni Johnny Ma i njegov »Old Stone« u nas preveden kao »Miran čovjek«, inače programski vrhunac lanjskog ZFF-a, koji pokazuje kako izgleda pravi kineski horor danas.
