Istinski autentičnu Albaniju otkrili smo tek u filmu "Amnestija" Bujara Alimanija uvrštenom u paralelni "Forum"
BERLIN Filmska ekipa dolazi u zabitno makedonsko selo snimiti dokumentarac i upita jednu staricu da li su u njeno vrijeme cure morale ući u brak kao djevice, a ona im odgovori: »Kuro kraja nema!«
Tako počinje nepotrebni preludij prvog doksa Milča Mančevskog »Majke« uvrštena u paralelni program »Panorama«, iako taj igrani kratki segment nema nikakvih dodirnih točaka s autorovim dokumentarcem koji slijedi, pa nam se učinilo kao da ga je ubacio u film zato jer mu je falilo minutaže.
Inače, ovaj doks samo potvrđuje uvodne riječi jednog od aktera da nijedan filmski scenarij ne može nadomjestiti onaj životni.
Mančevski se pozabavio slučajem monstruma iz Kičeva čija su serijska ubojstva prije tri godine punila programe tabloidnih televizija (autor pokazuje i isječak iz »Dnevnika« Nove TV). Istraga je pokazala da je riječ o novinaru Vladi Taneskom koji je ubijao da bi imao o čemu pisati, dakle, čovjeku koji ubojstva nije samo počinio već ih je i napisao. Čovjeku koji je »poput Tita bio i metalac, i aktivist, i novinar«. No, autorov dokumentarni prosede ostaje prilično konvencionalan.
Autentična Tirana
Konkurencija Berlinalea donijela je i najnoviji film Joshue Marstona »The Forgiveness of Blood« koji se bavi istom temom koje se već dotaknuo Mančevski u debiju »Prije kiše«, konkretnije, motiv krvne osvete.
Samo što Marston zamjenjuje Makedoniju s Albanijom u koju je ušao poput slučajnog turista. Iako je riječ o egzotičnoj temi koja privlači i novinare i publiku, Marston promatra besu očima stranca, kao što je promatrao jednu narkotrafikanticu u Kolumbiji (»Marija milosti puna«).
Zato smo onu istinski autentičnu Albaniju otkrili tek u filmu »Amnestija« Bujara Alimanija uvrštenom u paralelni »Forum«.
Ta nježna ljubavna priča o dvije usamljene duše koje se slučajno upoznaju u tiranskom zatvoru dok su posjećivale partnere u sobama za seks, poslužila je autoru tek kao okvir za socijalni portret Albanije danas u kojoj i dalje vladaju patrijarhalne strukture, tekstilne radnice stoje u redu da bi podigle zakašnjelu plaću, a bolnice izgledaju poput sedmog kruga pakla.
Zvuči poznato? Alimani ima neodoljivu potrebu slikati ceste i zgrade u nizu repetitivnih kadrova. A njegova uporaba boje, pogotovu u zatvorskim sekvencama, priziva realizam slikarske faze Edwarda Hoppera.
Promašeni triler
Iz jednog sličnog pakla pokušala je pobjeći junakinja mučnog filma »Dance Town« Jeona Kyu-hwana, i to iz Sjeverne u Južnu Koreju, gdje ju dočekuju lažni osmijesi, posao u kemijskoj čistioni, brzi seks u prljavoj mračnoj uličici i vrbovanje vjerskih kultova, dok čeka muža koji nikad neće prijeći željenu granicu.
Festivalsku konkurenciju zatvorio je promašeni kvazihičkokovski triler Jaumea Colleta Serre »Unknown« aka »Ukradeni identitet«, čiji je autor u nas poznat po superiornijem horroru »Orphan«.
U filmu se biotehnolog Liam Neeson budi iz kome i shvati da je netko preuzeo njegov identitet. No, film samo ubrzava autorov kreativni pad i zasigurno ne bi nikad vidio Berlinale da film nije ambijentiran u sniježnom Berlinu.