Za razliku od iritantnog Bona Voxa koji je na pariškom koncertu naricao kako »stojimo zajedno s obiteljima ubijenih« i Madonnina patetičnog »Imagine« na mjestu sjećanja za žrtve pariških napada, izvedenog u pauzi između dva odlaska u Vuittonov boutique, neki drugi puno zanimljiviji glazbenici upustili su se u daleko intrigantnije inicijative, a da u medijima možda nisu dobili prostor kakav zaslužuju.

Takav je i projekt koji je u tandemu s izraelskim pjesnikom i glazbenikom Shyeom Ben Tzurom inicirao gitarist »Radioheada« Jonny Greenwood, pridruživši se grupi indijskih glazbenika koje su angažirali na svom zajedničkom albumu »Junun«. Treći »zapadni« član ekipe je Nigel Godrich, također s pečatom »Radioheada«, koji se često spominje kao njihov »šesti član« iako je za njih mahom bio vezan kao producent. Snimanje albuma dogodilo se u tvrđavi Mehrangarh u Rajastanu, kao zagrijavanje za koncert u sklopu glazbenog festivala održanog ispred tog istog zdanja, čiji je pokrovitelj bio maharadža Gaj Singh II. A sve to kamerom je zabilježio genijalni Paul Thomas Anderson u istoimenom 54-minutnom doksu, koji je nakon svjetske premijere u Rimu postao ekskluzivno dostupan na platformi Mubi.

Paralelno s »Radioheadom«, Greenwood se upuštao i u odvojene projekte, poput suradnje sa slavnim Poljakom Krzysztofom Pendereckim, čije je polimorfne partiture koristio Kubrick u »Isijavanju«. Autor je originalne filmske glazbe za »Norvešku šumu« koju je Vijetnamac Tran Anh Hung snimio prema istoimenom Murakamijevu romanu, te za film »Moramo razgovarati o Kevinu« u režiji Lynne Ramsay. Ipak, najreprezentativnija ostaje Greenwoodova suranja s velikim P.T. Andersonom, kao autor originalnog soundracka za njegova tri seminalna filma – »Bit će krvi«, »Master« i »Skrivena mana«.

Glazbeno udvaranje

Izraelac Ben Tzur koji se izgledom doima kao da je netom izašao s onog napušenog photo sessiona iz »Skrivene mane« koji priziva Kristovu posljednju večeru, godinama je živio u Indiji, i u svojim se radovima često oslanja na ekstatičnu tradiciju sufijske Quawwali glazbe. Zato jedan od indijskih glazbenika koji su surađivali sa Tzurom i Greenwoodom u »Jununu« ponosno izjavljuje kako on pripada kasti Manganiyar koja štuje sve bogove i vjere, onu muslimansku, hindu i sufi, pa je tako nastupao i u džamijama i u sufijskim hramovima. A njegovu rajastansku ekipu čine trubači, bubnjari (dolak, nagara), jedan virtuoz na žičanom instrumentu zvanom »kamaicha« napravljenim od kozje kože i mangova drveta, plus duo na harmoniju i dva ženska vokala. Zato Andersonov doks funkcionira kao backstage za novi album u fascinantnoj dijalektici između savršene kompozicije kadra i prljave slike, dok njegova kamera stalno kruži oko izvođača tijekom njihova ekstatičnog nastupa. Jer, kao što Andersonov film traži svoju »kompoziciju«, tako i njegovi glazbenici tragaju za »zajedničkom notom« u gotovo transcendentalnom spoju Zapada i indijske tradicije.

Time film postaje dokument koji prati proces stvaranja jednog albuma, ali i sporo i elegantno glazbeno udvaranje. Jer, »Junun« stalno živi unutar i izvan prostora, igrajući na tipičnu Andersonovu duhovnost kadra u kojem je svaka izvedba pretvorena u trans. I golub koji će zalutati u taj posvećeni prostor stare tvrđave, postaje svojevrsni »instrument« koji stvara ritam, iako ga Godrich uporno pokušava izbaciti van uz pomoć štapa od mikrofona. A kad u onim rijetkim trenucima autorova kamera izađe na kaotičnu ulicu Jodphura, ona postaje ono isto vertovljevo »kino oko«, koje prati jednog od glazbenika dok odlazi u natrpanu prodavaonicu instrumenata i tko zna kakvih sve drangulija da bi naštimao harmonij. Ili će tu istu kameru staviti na dron kao zamjenu za ptičja krila, da bi promatrao muškarca koji na tornju tvrđave hrani sokole, nastavljajući vlastitu obiteljsku tradiciju.

Ritam života

Film je to koji penetrira glazbu i religijski je slijedi da bi je raspršio prostorom, združio note sa životima, instrumente s pogledima, izvedbu sa svakodnevnošću, rušeći jezične barijere. Film koji govori univerzalnim jezikom emocije. Film o ritmu života. Ponekad će snimanje biti prekinuto jer je nestalo struje (»U Indiji je sve moguće«, kaže jedan od glazbenika). No, iako Greenwoodova misija naizgled podsjeća na indijsku fazu Georgea Harrisona i njegove meditacije u ašramu Maharishija Mahesha Yogija, ali i sve one brojne glazbene izlete djece cvijeća u smjeru Goe, Rajastana i sličnih egzotičnih lokacija, uključujući i avanture jednog drugog Andersona (šifra: Darjeeling d.o.o.), ima u njoj nečeg nevjerojatno smirenog i spontanog, bez ikakvih prenemaganja. »Junun« bi se s indijskog mogao slobodno prevesti kao »ludilo ljubavi«. Iako je to više film o ludilu glazbe.

Naravno, sav taj hajp koji je pratio njegovu distribuciju na platformi Mubi naizgled bi se mogao opisati kao čisto pozerstvo. A i njegov misticizam na trenutke igra na Stingove »održive« amazonske avanture, pri čemu se interijeri Mehrangarha doimaju kao da su istrgnuti iz reportaže Conde Nast Travellera. No da bi paradoks bio veći, upravo je Greenwood u filmu taj koji je od svih glazbenika najdiskretniji, ne želeći narcisoidno stavljati sebe u prvi plan, dok mu tijekom izvedbe vlasi stalno prekrivaju lice, držeći glavu vječno spuštenu u nekom mističnom transu dok stoički prebire po tipkovnici laptopa ili svira gitaru (takav gard uostalom ima i u nastupima uživo). No najimpresivniji član Greenwoodova etno benda »Rajastan Express« ipak je virtuozni trubač Aamir Bhiyani. Prava je šteta da u njegovoj svirci nismo mogli uživati i tijelom mrdati u mraku kinodvorane.