Koliko god se »Zagonetni dječak« Dražena Žarkovića činio retro, pomalo zastario, pa i s previše triler atmosfere, nema sumnje da će ga generacija koja s njim odrasta prihvatiti kao dio svog nezaobilaznog štiva
No, koliko god se film činio retro, pomalo zastario, pa i s previše triler atmosfere (posebno glazba Dinka Appelta), nema sumnje da će ga generacija koja s njim odrasta prihvatiti kao dio svog nezaobilaznog štiva. I tu Koko-Antonio ima sada već presudnu ulogu, a i nestašna Marina (Vanja Markovinović) je počela osvajati srca musavih kolega. Zagonetni Mirko Koman (Toma Budanko) dobro se skrivao pred znatiželjnim Kokom i njegovom prijateljem Tomom (Karlo Maloča), a da je Žarković primijenio onu svoju razigranost iz filma »Ajmo žuti« sve bi još više frcalo nesputanom tinejdžerskom igrom i neobuzdanom maštom.
Pomalo zarobljen u žanr, »Zagonetni dječak« bi morao ići ukorak s publikom kojoj je namijenjen i koja je nekako ispred njega. Recimo da je teško danas naći klinca koji zna okrenuti broj na fiksnom telefonu, ali i da ih je još teže istjerati u prirodu (na Savu), da potraže uzbuđenje izvan pogleda na »mobač«. Dakle, kombinacija i jednog i drugog bila bi idealna formula za film koji je svoj život iz literature pretočio u stvarnost.
Kamera Marija Sablića je mnogo toga ovdje učinila da krimić bude pravi, kao i montaža Slavena Zečevića, dok je redatelj Žarković dobar izbor za novu Kokovu avanturu. Tko će biti sljedeći? Ištvančić, sama Hana Jušić, ili možda opušteniji sin Kušan?
Velika tema
Na dan kada je u Puli prikazan film Gorana Paskaljevića »Kad svane dan« (koprodukcija Srbija/ Hrvatska/ Francuska), s Mustafom Nadarevićem u glavnoj ulozi profesora Miše Brankova, novine su objavile da se na E-bayu prodaje Schindlerova lista za 3 milijuna dolara. U oba slučaja riječ je o prevažnim dokumentima, svjedočanstvima o holokaustu koji i nakon svega prolaze ovakva iskušenje, da ne kažem poniženja. Naime, majstor Paskaljević, uz pomoć scenarista i autentičnog svjedoka Filipa Davida, snimio je film kao spomenik, muzejsku referencu na beogradsko Sajmište na kojemu je pogubljeno oko šest tisuća Židova te manji broj Roma.
Kako je to danas zapušten dio grada, odlagalište smeća i odbačenih prognaničkih sudbina, Paskaljević je filmom podigao spomen obilježje koje će dostojno biti smješteno u Izraelu u Yad Vashenu, gdje su već i dvije (od četiri postojeće) Schindlerove liste. Nadarević je poslovično toliko impresivan u velikim temama da ga je teško gledati u TV sapunici gdje se bori za kruh svakidašnji, ali je sudbinu profesora Miše, koji na dan umirovljenja otkriva svoj pravi identitet – da je zapravo Židov, i da očevu zakopanu partituru sa Sajmišta »Kad svane dan« mora dovršiti, ali nema za to dovoljno razumijevanja oko sebe – uzdigaoi na razinu dostojnu Memorijalnog muzeja.
U staračkom domu
Europski film su očito ponovo okupirala djeca i starci, pa su i Slovenci, nakon Hrvata i Čeha (baš je i takva koprodukcija), ušli u starački dom i ispričali svoje »noćne brodolome«. Učinio je to Matevž Luzar u filmu »Sretan do kraja« (»Srečen za umret«) s Evgenom Carom i Milenom Zupančič, koji je pomalo kombinacija Mirkovićevog filma »Noćni brodovi« s Radkom Poličem i Anom Karić i češke smiješne zgode Brzobohatyja i Bohdalove Jirija Stracha. Luzar je zaista talentiran, a to je ovim igranim prvijencem i dokazao držeći visok ritam za jednu komornu temu i k tome u staračkom domu s teško pokretljivim protagonistima.
A sve pršti nekim dječjim poletom, čak su ovi Luzarovi starci kao početnici na informatičkom tečaju razigraniji od Kokove družine u razredu. Zato bih prije dao prednost slovenskom originalu »Srečen za umret«, iliti po naški i u duhu poruke filma – sretni za popizditi! A što drugo očekivati oda posljednje životne stanice s koje se odlazi u zaborav?
